Pianovi projekti također su uključivali urbanu oživljavanje ili revitalizaciju, uključujući transformiranje masovne tvornice Fiata u Italiji u svjetski sajam i okrug svjetskog centra.

Renzo Piano, italijanski je arhitekta poznat po svojim visoko tehnološkim javnim prostorima, posebno svom dizajnu Pompidou centra u Parizu.

Rođen je u porodici građevinaca, Piano je diplomirao Politehniku u Milanu 1964. godine. Radio je s mnogim arhitektama, uključujući njegovog oca, dok nije uspostavio partnerstvo s Rogersom od 1970. do 1977. Njihov dizajn visoke tehnologije Pompidou-a u Parizu, napravio je da struktura izgleda poput „urbane mašine“, i odmah je privukla pažnju internacionalnog društva arhitekata. Raznobojni vazdušni kanali i liftovi pozicionirani na egzoskeletu zgrade stvara jasnu estetičku impresiju, a razigranost strukture institucijske ideje onoga što bi trebao biti muzej. S funkcionalnog gledišta, pozicija elemenata poput lifta na vanjskom dijelu omogućio je otvoren i fleksibilan plan enterijera građevine. Iako su se mnogi žalili kako se struktura ne uklapa u kontekst historijskog područja, Pompidou je doprinijeo revitalizaciji područja kada je postao internacionalno poznata znamenitost.

Pianov intetes za tehnologiju i moderna rješenja za arhitektonske probleme evidentan je u njegovim dizajnima, iako je sve više u obzir uzimao kontekst strukture. Njegov dizajn za Menil Collection muzej u Houstonu kao krov ima beton s armaturom, koji služi kao izvor toplote i jedan oblik zaštite od UV zraka. Visina građevine i veranda su pretežno u skladu s okolnim građevinama.

Njegovi drugi bitni projekti uključuju San Nicola fudbalski stadium u Italiji, Kansai međunarodni aerodrom u Osaki, auditorijum Parco della Musica u Rimu, Beyeler muzej u Švicarskoj. Jedan od njegovih najpopularnijih projekata 21. stoljeća, poznat po svojoj zelenoj arhitekturi, nova je zgrada za Akademiju nauke u San Francisku, izgrađena 2008. godine.

Pianovi projekti također su uključivali urbanu oživljavanje ili revitalizaciju, uključujući transformiranje masovne tvornice Fiata u Italiji, u svjetski sajam i okrug svjetskog centra. Dizajnirao je brojne zgrade i dodatke kulturnim institucijama poput Nasher Sculpture centra (2003), ekspanziju Muzeja umjetnosti (2005), renoviranje Morgan biblioteke (2006). Piano je u New Yorku također osnovao nove odjeljke za The New York Times (2007). Njegov fokus na kontekst donio je priznanje Modernom Krilu, dodatku Institutu umjetnosti u Čikagu, koje je dizajnirao shodno planovima Millenium parka koji se nalazi do instituta.

Pianov dizajn za Shard, nekadašnji Londonski most s tornjem, dobio je nadimak koji će onda zvanično postati njegovo ime zbog svoje oštre staklene fasade. Zgrada s više funkcija diže se u nebo 310 metara, nakon čega je po završetku postala najviša građevina u Evropi. Poput čudovišta se izvijala iznad drugih zgrada pa je poprimila i kritiku – zašto se ne uklapa s ostatkom građevina Londona? U svakom je slučaju ostao u velikoj potražnji, pogotovo kao arhitekta muzeja.

Njegovi kasniji projekti uključivali su renoviranje i proširenje harvardskog Muzeja umjetnosti (2014), Kimbell muzej umjetnosti (2013), Forth Worth – novu zgradu za Whitney muzej američke umjetnosti (2015), i dugo odgađani Motion Pictures muzej u Los Anđelesu (2021).

Njegov portofolio ostao je raznovrstan, dizajnirao je zgradu za pariški sud, školsku zgradu u Kini, stambeni toranj u New Yorku, i dječju bolnicu u Ugandi. Vrlo brzo je i renovirao Genova San-Georgio most (2020) koji je bio zamjena za Morandi most, koji se srušio i usmrtio 43 ljudi u 2018. godini.

Piano je primio brojne nagrade i priznanja u Japanu i Americi.