Poanta kritike nije u nekoj literarnoj vještini. Stvar je u tome da moraš znati jasno misliti. Ako jasno misliš onda jasno govoriš i jasno pišeš.

Arhitekt, kritičar i teoretičar arhitekture i dizajna Maroje Mrduljaš iznosi svoja razmišljanja o značaju arhitektonske teorije i kritike, stanju stručne publicistike u regiji uz afirmaciju novih medija te ukazuje na primjere kvalitetne integracije teorije i prakse.

Intervju je proveden u suradnji s Oris Kućom arhitekture u sklopu manifestacije Days of Oris 25.

Intervju pripremio i vodio Alen Pučar

Biografija: Maroje Mrduljaš (Hrvatska)

Diplomirao je i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Autor je i urednik više knjiga u suradnji s drugim autorima, između ostalih Fiume Fantastika: Phenomena of the City (2022.) i Modernism-in-Between: Mediatory Architectures of Socialist Yugoslavia (2012.). Bio je kustos ili član kustoskih timova brojnih izložbi kao što su Sunčana strana modernizma (Oris kuća arhitekture, 2020.) i Toward a Concrete Utopia (MoMA NY, 2018.)  Autor je (sa Sašom Banom i Nevenkom Sablić) tri sezone dokumentarne serije Betonski spavači koja je emitirana na više inozemnih televizija i prikazivana na brojnim filmskim festivalima. Dobitnik je Grand Prixa i nagrade 59. Zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma, četiri nagrade „Neven Šegvić” Udruženja hrvatskih arhitekata za teorijski i kritički rad te mnogih drugih.

ALEN: Autor ste brojnih publikacija u sferi arhitektonske teorije i kritike. Koje vlastite projekte biste istaknuli kao one koji su usmjerili Vaš sveukupni rad?

MAROJE: Prijelomni trenutak donio je projekt Nedovršene modernizacije od 2009. do 2012. godine koji je okupio istraživače moderne arhitekture iz čitave regije. To je bio prvi put da su se individualni pokušaji povezali u jedan veći projekt, što je kulminiralo u izložbi koja je bila održana u Mariboru 2012. i pratećoj publikaciji koja je kasnije postala podloga za izložbu u MoMA-i održanoj od 2018. do 2019. godine. Rekao bih da je napor da se arhitektura naših regija promovira u svijetu dugoročno uspio iznad svih očekivanja.

Istaknuo bih također kontinuirano bavljenje suvremenom hrvatskom, regionalnom i globalnom arhitekturom kroz Oris, odnosno dvadeset godina djelovanja u okviru časopisa. To ne bih isticao kao neki svoj doprinos, već koliko sam ja profitirao od toga. Mogućnosti za susrete s vodećim arhitektima diljem svijeta kroz ekstenzivne intervjue od Japana s Toyom Itom i Tadaom Andom na jednu stranu svijeta, pa sa Kennethom Framptonom, Bernardom Tschumijem i Danielom Libeskindom na drugu i onda sve ovo između.

ALEN: Kako ste razvili interes za teorijom arhitekture i publicistikom?

MAROJE: Analiza, jezik i diskurs uvijek su mi bili prirođeni, pa se to dogodilo nekako spontano kroz pozive iz različitih medija sredinom 90-ih godina u Hrvatskoj. Ispostavilo se da mi to dobro ide i da imam što za reći. Treba istaknuti da poanta kritike nije u nekoj literarnoj vještini. Stvar je u tome da moraš znati jasno misliti. Ako jasno misliš onda jasno govoriš i jasno pišeš. Važno je da možeš povezivati stvari za koje se isprva čini da su nepovezive te da znaš uspostavljati i graditi kontekste. Ni jedan umjetnički rad ne nastaje u nekom vakuumu, već uvijek postoji splet složenih okolnosti koje se u koncentričnim krugovima šire oko svakog fenomena. Istaknuo bih da zapravo nema tolike bitne razlike između arhitektonskog projekta i kritičkog teksta ili izložbe. Uvijek je misao ona koja stoji iza svega te potreba da se koordiniraju različiti elementi u građenju. Dakle, baš sam proces građenja u mišljenju sagledavanja šireg konteksta.

ALEN: Bili ste dugogodišnji urednik časopisa Oris i objavljivali tekstove u brojnim drugim međunarodno priznatim časopisima. Kako možemo poboljšati stanje arhitektonske publicistike i doprinijeti njenom ponovnom uzletu?

MAROJE: Publicistika je jako važna zbog toga što je ona trajna te dokumentira određeni trenutak u povijesti. Digitalne platforme su nam interesantne, kao i filmovi koje radimo, ali dobar tiskani časopis ostaje. On se pohranjuju bibliotekama, indeksira i formira korpus znanja koji dugo traje. Utoliko sada i jesmo u problemu jer ima malo časopisa koji sustavno i aktivno, ali i kritički prate recentnu produkciju. U ovom trenutku ne znam na koji način to kompenzirati. Ima nekih časopisa koji izlaze u drugim sredinama, npr. u Sloveniji je to Outsider koji se lijepo afirmirao, a postoje i neki drugi časopisi koji djeluju na marginama. Bilo bi divno kada bi naše državne i gradske kulturne institucije podržale takve projekte. Oris je od svojih početaka bio više-manje neovisan, a to je jako teško na duge staze, dakle neki oblik društvene i državne pomoći je tu nužan. U civiliziranim zemljama je to tako, a u ovim našim prostorima manje. Moramo nastaviti biti uporni, raditi, zagovarati i lobirati, nadajmo se da će onda biti bolje. A ako ne bude, koristimo alternativne kanale – sve je legitimno.

ALEN: Član ste autorskog tima dokumentarne serije Betonski spavači čija je središnja tema afirmacija donedavno zanemarenih ikona kasnog modernizma na našim prostorima. Ova serija nije namijenjena isključivo arhitektima, već privlači pozornost generalne javnosti. Je li popularizacija arhitekture putem novih medija nešto čemu trebamo težiti?

MAROJE: Apsolutno da, ključno je koristiti sve medije koji su nam na raspolaganju. Pokazuje se da je televizija još uvijek izuzetno značajan medij i da stvarno dopire do najšire javnosti – u šali mogu reći da me se redovito prepoznaje na ulicama i na planinama, uvijek dođu ljudi s vrlo pozitivnim komentarima. Betonski spavači su na neki način pripomogli, primjerice, u projektu na kojem radim s Idisom Turatom i ostalim autorima. Radi se o rekonstrukciji motela Panorama arhitekta Vitića. Projekt ima snažniju podršku od samog investitora zbog toga što je on kroz seriju bolje shvatio važnost zgrade. Izrasla je jedna supkultura oko svega što daje dodatne argumente koji nam pomažu da na tom konkretnom projektu radimo dalje. To budi nadu da generalno arhitektura i arhitektonska kultura nešto dobivaju kroz veće projekte u mainstream medijima.

ALEN: Znamo da je razina svijesti o vrijednosti tih građevina značajno uznapredovala, ali kakvo je stvarno stanje na terenu?

MAROJE: Stanje na terenu uglavnom nije dobro. Pojedini projekti ulaze u rekonstrukciju na više ili manje dobar način. Činjenica je da smo se mi u Betonskim spavačima bavili onim najkritičnijim situacijama i da većina toga što smo pokazali nije završila dobro. Čak ima i nekih projekata koji su nestali u međuvremenu jer su srušeni, a mnogi od njih nisu išli u sustavnu obnovu. Zapravo je rekonstrukcija Panorame izuzetak koji će možda tvoriti neku novu putanju. Bitno je uspjeti jedan projekt izgurati do kraja, što će pokazati drugima da tu ima potencijala, dodatnog značaja i da postoji mogućnost da se nedavna prošlost poveže sa suvremenošću.

Mi se ne bavimo prošlošću radi prošlosti, već jer mislimo da je relevantna za današnjicu, da je ona i danas vrijedna arhitektura koja se uklapa u današnje životne stilove. Upravo ta produktivna suradnja između različitih vremena – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – ona je razlog zašto sve to radimo. Nadajmo se da će situacija s našim brojnim betonskim spavačima biti bolja u nadolazećim godinama.

ALEN: Podloga za pokretanje svih inicijativa kvalitetna je izobrazba mladih arhitekata i drugih stručnjaka.  Kao docent na Arhitektonskom fakultetu, smatrate li da je teorija arhitekture dovoljno zastupljena u arhitektonskom obrazovanju?

MAROJE: Teorija i povijest se kod nas podučavaju školski kao neko izdvojeno znanje, a to je regresivan pristup. Uče se stilske tendencije, pojedini autori i njihovi međusobni utjecaji, a ne razumiju se prave prostorne zamisli, koncepcije, pa u konačnici i vrijednosti koje su ti projekti zagovarali. Mislim da bi stvarno trebalo snažnije podučavati povijest, teoriju pa i kritiku, ali što više kroz prizmu arhitektonski autentičnog razmišljanja. Trebali bismo intenzivno raditi na povezivanju projektnih studija i teorije. Dakle, integracija znanja gdje postaje jasno da jedna stvar hrani drugu – nema teorije bez prakse i nema prakse bez teorije.

ALEN: Zaključno, kako dobro potkovani teoretičari arhitekture mogu doprinijeti rastu kvalitete arhitektonske produkcije u našem regionalnom kontekstu?

MAROJE: Prvo, kroz kontinuirano javno djelovanje. Trebate biti što prisutniji u javnosti na najrazličitije moguće načine. Nisu dovoljne znanstvene konferencije, već morate odlaziti na neočekivana mjesta, morate se izlagati najširim oblicima javnosti i biti što više u toku s aktualnim događanjima.

Drugi aspekt je da kao teoretičar i kritičar stvarate partnerstva s arhitektima dok projekti još uvijek traju. Volim navesti kao primjer Briana Enoa, glazbenika i glazbenog producenta koji je ostavio neizbrisiv trag na razvoj suvremene glazbe. Njegova suradnja s Davidom Bowiejem ili grupom U2 je zapravo transformirala te bendove i ljude koji su već u svoje vrijeme bili velike pop ikone, ali tada su postali odista kulturno relevantni. To je primjer kako bi teoretičar poput glazbenog producenta mogao aktivno djelovati u domeni prakse.