Arhitekt mora biti svestran i u određenim slučajevima znati se boriti za bolji prostor, odnosno, često znati gledati izvan postavljenih okvira.

Intervju: Boštjan Gabrijelčič, univ. dipl. inž. arh., Arhitektura d.o.o. Slovenija

Biografija: Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani 2007. godine, a 2005. godine boravio je na studentskoj razmjeni u Vaduzu, Lihtenštajn. Radio je u ateljeu Podrecca u Beču 2006. godine, a partner je u studiju Arhitektura d.o.o. Glavne arhitektonske realizacije: Urban Parasite (2006), Magic Box (2009) – zajedno s Peterom Gabrijelčičem i Tomažom Budkovičem, Privatna kuća Suha (2012) – zajedno s Peterom Gabrijelčičem. Izlagao je na: Prague Architecture Week (2012), Ljubljanska galerija DESSA – izložba 11×1 (2012), Zavod BIG – Houses of the World Exhibition (2012). Nagrade: Zlatna olovka 2012 od Komore arhitekata za Privatnu kuću Suha (s Peterom Gabrijelčičem), ušao u uži izbor za Trimo arhitektonsku nagradu 2008 za Urban Parasite, te bio u selekciji ECOLA nagrade.

U susret Summitu arhitekture 2025 u Sarajevu, razgovarali smo s jednim od ovogodišnjih govornika, arhitektom Boštjanom Gabrijelčičem iz studija Arhitektura d.o.o. iz Slovenije.

Gabrijelčič naglašava da arhitektura nije samo stvaranje vizualnih formi, već i kreiranje posebne atmosfere koja mijenja čovjekovo iskustvo. U intervjuu je podijelio svoje viđenje ključnih osobina jednog arhitekta, važnosti dijaloga u projektima te utjecaja globalnih trendova na struku.

Također, saznali smo na kojim projektima trenutno radi, šta misli o omiljenim arhitektonskim objektima u Bosni i Hercegovini te kakva je njegova poruka za mlade arhitekte.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Ljubav prema arhitekturi rodila se rano, posmatrajući koliko prostor snažno utječe na naše raspoloženje. Osvrćući se na arhitekta Petera Zumthora, uvijek me je fascinirala misao da se dobrom arhitekturom ne mogu graditi samo vizuelne forme, već i posebna atmosfera koja u prostoru mijenja čovjekovo iskustvo dana. S tom sviješću, arhitekturu pokušavamo stvarati i u našem ateljeu.

Kako izgleda jedan vaš radni dan?

Veći i složeniji projekti kojima se trenutno bavimo donose više dinamike u atelje. Zbog toga je radni dan potrebno rasporediti između koordinacije tima inžinjera različitih struka, crtanja koncepata, pregleda projektne dokumentacije, usklađivanja s klijentom i nadzora na gradilištu.

Šta je, prema vašem mišljenju, najvažnije da posjeduje jedan arhitekta?

Prostor je zajedničko vlasništvo, stoga smatram da je zadatak naše struke uvijek pronaći najoptimalnije rješenje za datu lokaciju, bez obzira na različite pritiske investitora, općina i drugih interesnih grupa. Arhitekt stoga mora biti svestran i u određenim slučajevima se znati boriti za bolji prostor, odnosno, često znati gledati izvan postavljenih okvira.

Na kojim projektima trenutno radite, a koji su u najavi?

Trenutno intenzivno radimo na više različitih projekata, od kojih je svaki u nešto drugačijoj fazi razvoja.

Na “crtaćim daskama” imamo nekoliko stambenih i dvostambenih kuća, projektujemo veće stambeno naselje, industrijsko-poslovni kompleks, pješački most s novim uređenjem, groblje, te različite projekte unutrašnjeg i vanjskog uređenja. Također se bavimo i dizajnom unikatnih objekata za serijsku proizvodnju. Istovremeno, učestvovali smo na nekoliko međunarodnih konkursa i pozivnih tendera, pri čemu bih izdvojio vrlo plodnu saradnju s renomiranim biroom iz Pariza.

Ima li neki projekat koji biste danas uradili drugačije, s obzirom na iskustvo koje sada imate?

Smatram da je osnova za svaki uspješno izveden projekat iskren dijalog između investitora, ostalih projektanata i izvođača radova. Prije svega, u posljednjim godinama stvaranja naučili smo slušati jedni druge i prihvatiti činjenicu da je od ideje do realizacije dug put (ponekad i nekoliko godina), a arhitektura u tim fazama mora biti fleksibilna i znati se prilagoditi novim potrebama i kontekstu.

Kako gledate na trendove, slijedite li ih, ignorišete ili redefinišete?

Globalni trend u arhitekturi već je nekoliko godina intenzivno vezan za klimatske probleme, odnosno kako graditi objekte koji su što više ekološki prihvatljivi s minimalnim karbonskim otiskom. Također smo svjedoci evropske inicijative “House Europe” koja se zalaže za što veće očuvanje, odnosno obnovu/reciklažu postojećih građevina. Nedavno smo završili projekat u kojem smo se suočili sa sličnim problemom. Iako je investitor želio ukloniti objekat, uspjeli smo ga uvjeriti i mansardnom reciklažom nadograditi njegove potrebe za prostranijim i svjetlijim prostorima.

Kao predavač na Summitu arhitekture Sfera 2025, da li imate neka posebna očekivanja ili ciljeve koje želite ostvariti kroz svoje predavanje?

Želio bih predstaviti ideju koja govori o specifičnosti prostora u odnosu na arhitekturu. To je arhitektura koja je tiha, nenametljiva i prilagođava se okolišnim parametrima, istovremeno crpeći iz materijala i detalja tradicionalne vernakularne gradnje. Smatram da bismo s takvom sviješću mogli značajno utjecati na poboljšanje okruženja u kojem živimo.

Kada biste mogli birati, koji bi vam bio omiljeni arhitektonski objekat u Bosni i Hercegovini i zašto?

Teško je izabrati, ali ipak bih se, kao biro koji gradi i fasciniran je mostovima, odlučio za Stari most u Mostaru s izuzetnom historijskom i ideološkom komponentom, koji istovremeno predstavlja svojevrsni genius loci u prostoru. Ne mogu zaobići ni izvrstan projekat Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, čiji su autori Boris Magaš, Radovan Horvat i Edo Šmidihen, a koji je predstavljao jedinstven izazov u modernom dobu šezdesetih godina prošlog vijeka.

Gdje se vidite u narednim godinama?

Doba “star-arhitekata” i individualizma se završava.

Polje arhitektonskog stvaralaštva se munjevito mijenja, što se manifestuje kroz umjetničke i eksperimentalne platforme koje u prvi plan stavljaju povezivanje najrazličitijih praksi arhitekata, fizičara, umjetnika, biologa itd., koji kao jedinstvena grupa pokušavaju predloženim rješenjima najbolje odgovoriti na trenutnu klimatsku i ekološku problematiku.

Imate li poruku za naše čitatelje?

Pojava najsavremenijih tehnologija, koje se intenzivno uključuju u rad arhitekta, predstavlja jedinstven izazov i priliku, ali s druge strane i zamku koja može dovesti do stvaranja generičkih rješenja.

Moramo biti svjesni da je naš intelektualni rad, koji i dalje obavljamo manuelno, najvažniji proces, kojem se kasnije mogu pridružiti svi tehnološki alati.