Ured nisam nazvao po sebi ili svojim inicijalima tako da svi uključeni kolege projekte ALBATROSSA osjećaju i kao zajedničke i kao vlastite.

Intervju: Alen Žunić, Studio ALBATROSS, Zagreb

Dr.sc. Alen Žunić, mag.ing.arch, MDesS, profesor je na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu: Usavršavao se na prestižnim svjetskim sveučilištima; 2015. završio je postdiplomski studij teorije i filozofije arhitekture na Harvard University (GSD) s dijelom programa na MIT-u; 2016., doktorirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu; 2017./18. na postdoktorskom je usavršavanju na ETH u Zürichu; 2019. bio je gostujući istraživač na Columbia University NY (Academy for Advanced Studies). Voditelj je kreativnog studija ALBATROSS Architecture + Research Office. Objavio je 16 autorskih, koautorskih i uredničkih knjiga. Za svoj naučni i umjetnički rad dobio je dva puta Nagradu Ranko Radović, godišnju Nagradu Radovan Ivančević, Nagradu Grada Zagreba, Nagradu Vera Johanides za najboljeg mladog naučnika u području tehničkih znanosti u RH, Nagradu Društva sveučilišnih nastavnika i kao najvišu Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Laureat je i niza nagrada na javnim arhitektonskim natječajima.

Alen Žunić iz Zagreba u svojoj karijeri ima biografiju kakvom se rijetko ko može pohvaliti. Završio je postdiplomski studij na Harvardu i učio je od najvećih svjetskih imena u arhitekturi. Objavio je veliki broj knjiga, od čega su neke autorska djela, naučne i strulne članke, kritike, prikaze i studije. U ovom izdanju časopisa m-Kvadrat donosimo inspirativan i uvijek ugodan razgovor sa ovim mladim, ambicioznim i perspektivnim Alenom o njegovoj karijeri, projektima, arhitekturi, planovima…

M-KVADRAT: Šta Vas je motivisalo da se bavite arhitekturom i koji biste trenutak u karijeri izdvojili kao prelomni?

ALEN: Odluka da se bavim arhitekturom dogodila se sasvim slučajno — kao vjerojatno i većina najboljih stvari u životu. Pred kraj gimnazije sam prvi put čuo da uopće postoji studij arhitekture i nisam točno znao što taj fakultet podrazumijeva, nikada nisam crtao, a doma smo imali samo beletristiku i eventualno knjige o umjetnosti, ali ne i o arhitekturi. Ipak, odmah sam krenuo na pripreme i kupio svoj prvi broj časopisa Oris koji mi je otvorio svijet arhitektonske fotografije i teorije. Studij arhitekture je bio jedini koji sam probao upisati, jedini prijemni koji sam prijavio, i na upisnoj listi sam na koncu bio među 10 najbolje rangiranih studenata. Tek tada sam shvatio da sam pronašao poziv koji spaja ono što sam dotad tražio — umjetnost, inženjersku preciznost i širinu humanističke kulture.

Prijelomni trenutak u mojoj karijeri dogodio se nakon prve godine studija, kada sam dobio Dekanovu nagradu kao najbolji student u generaciji, a tijekom studija i dvije Rektorove nagrade. Ti trenutci su mi dali potvrdu da bih možda mogao biti dobar u ovoj profesiji. Od tada arhitekturu ne doživljavam samo kao posao, nego kao trajni izazov i užitak, spoj discipline i beskrajne znatiželje. Kada danas gledam, retroaktivno, možda sam upravo arhitekturu podsvjesno i tražio samo joj nisam znao ‘ime’, i naposljetku sam imao sreće da sam napravio najbolji mogući odabir.

M-KVADRAT: Imate bogata iskustva sa prestižnih svjetskih institucija poput MIT-a, Harvarda i Columbia University. Recite nam više o tome.

ALEN: Redovito kažem da je razdoblje provedeno na Harvardu, MIT-u te ETH-u bio možda najbolji period moga života – vrijeme intenzivnog učenja, istraživanja i susreta s ljudima koji su mijenjali način na koji razmišljam o arhitekturi. Na Harvardu sam imao priliku slušati predavanja arhitekata poput Renza Piana, Rafaela Monea i Bjarke Ingelsa, ali i teoretičara poput Slavoja Žižeka i Sanforda Kwintera, čija su mi predavanja otvorila potpuno nove horizonte. Pa i moj magisterij nastao je na temu recentnog opusa Rema Koolhaasa, s kojim sam kasnije i osobno razgovarao u Rotterdamu – iskustvo koje je, uz podršku tadašnjeg dekana Harvarda Mohsena Mostafavija, ostavilo snažan trag na moj rad i teorijsku misao. Uz harvardski studij sam paralelno pohađao kolegije i na MIT-u, gdje mi je mentor bio Emmanuel Petit, tada gostujući profesor s Yalea, koji mi je približio dublje razumijevanje postmoderne i povezanosti filozofije i arhitekture.

Američki programi generalno nude izvanrednu mogućnost interdisciplinarnog učenja – polovicu predmeta birate izvan matične škole, a atmosfera je nevjerojatno dinamična jer se samo nižu predavanja dobitnika Pritzkerove nagrade, stalne konferencije i prisutna je neprekidna razmjena ideja. S druge strane, nešto kasnije iskustvo na Columbiji u New Yorku pokazalo mi je koliko arhitektura može biti istraživačka disciplina, na dodiru urbanizma, tehnologije i teorije. Boravak tamo ostavljao mi je dovoljno vremena da sam istražujem i razvijam svoje interese što je posebno uzbudljivo kada ste na Manhattnu gdje je cijeli kampus i smješten. Uz to, osobno upoznati arhitekte i profesore na Columbiji poput Stevena Holla, Bernarda Tschumija ili Kennetha Framptona je najveća vrijednost edukacije na takvim školama, a iz razgovora s njima i sam sam počeo na drugačiji način razmišljati o struci.

M-KVADRAT: Šta vas je potaklo da se vratite u Hrvatsku?

ALEN: Primarni je razlog bio doktorat. Još prije odlaska na Harvard (tijekom zadnje godine diplomskog studija u Zagrebu) počeo sam ‘neslužbeno’ paralelno raditi na disertaciji, a dogovor s mentorom bio je da odlazak u Ameriku iskoristim i kao vrijeme za fokusirani istraživački rad. Nakon završenog harvardskog magisterija, imao sam gotovo završenu i disertaciju pa sam se odlučio vratiti i obraniti rad u Hrvatskoj s 26 godina. Mogao sam ostati i upisati doktorski studij u Americi, ali sam shvatio da iako volim pisati da se ne mogu zamisliti još dodatnih 5-6 godina na znanstvenom studiju i da bih se tako odmaknuo od svog cilja – da do tridesete otvorim vlastiti ured i spojim teoriju s praksom.

Drugi razlog za povratak bio je vrlo praktičan – bez državljanstva u stranim zemljama gdje sam studirao ne možete samostalno otvoriti ured, a rad za druge mi tada nije bio zamisliv. Radije sam odlučio u Hrvatskoj odmah započeti vlastiti put i raditi na svojim projektima, koristeći iskustva i znanja stečena u inozemstvu. Danas vidim da je povratak bio ispravna odluka jer Hrvatska, uza sve prepreke, još uvijek nudi prostor za stvaranje – ovdje se mnoge stvari tek trebaju dogoditi. To je, u paradoksalnom smislu, i prednost: mogućnost da aktivno sudjelujete u oblikovanju suvremene arhitektonske scene. Sada po povratku imam prilike kroz nastavu, istraživanje i praksu svoja američka i švicarska znanja prenijeti u naš kontekst, a kako ovdje poznajem kontekst, gradove i njihove probleme, arhitekturu i mogućnosti, jednostavnije mi je raditi na kompleksnim projektima kakve uglavnom i projektiramo, što je sigurno važan faktor u privlačnosti dolaska nazad u Zagreb. Međutim, arhitektura je danas zaista globalna disciplina gdje iz naše regije možete projektirati za daleku Kinu, Čile ili Kanadu, nema potrebe i živjeti u tim zemljama.

M-KVADRAT: Na koji način vam je stečeno teorijsko znanje obogatilo arhitektonsku praksu?

ALEN: Pisanje i istraživanje pomogli su mi da naučim oblikovati svoje ideje i misli i da mogu konstruirati priče, koncepte ili najbolje rečeno teze koja se onda propituje i testiraju kroz rad. Tako sam se naučio research procesu – koracima, metodologiji, strpljivosti. Nisam nikada razmišljao o teorijskom znanju kao o izvoru zarade, više kao o mogućnosti da još više napredujem i naučim za kasniji praktični rad, a sve to je vodilo i do brojnih predavanja o istraživanjima tako da je i edukativno-predavački aspekt postao važan dio mojeg ureda Albatross. Na primjer, ideja svakog našeg projekta je da o njemu možemo održati predavanje od minimalno 45 minuta bez da je potrebno pokazivati detaljno tlocrte i objašnjavati banalne stvari kao što je pozicija ulaza, prozora, WC-a. Za sada nam to uspijeva.

Također, za mene je netko arhitekt, u punom smislu te riječi, ako je istovremeno teoretičar (piše), projektant (crta) i edukator (podučava o arhitekturi). Često taj aspekt pisanja izostane u našoj struci, a meni je upravo on pomogao da budem dobro organiziran u projektantskom, stručnom radu, da naučim kako kroz gotovo znanstveno koncizan i strukturiran način vlastitim projektima, knjigama i predavanjima razumljivo prenijeti svoje ideje drugima. Isto tako, pisanje i istraživanje su ujedno i način stjecanja znanja o raznim arhitektonskim temama, a iz toga razloga sam i radio doktorat, da odabranu tema detaljnije naučim obraditi znanstvenom metodologijom.

M-KVADRAT: Koje su razlike u arhitekturi i projektovanju u inostranstvu i ovdje na Balkanu? Možete li napraviti neku usporedbu?

ALEN: U inozemstvu bih rekao da je puno veći naglasak na holističkom pristupu, posebno u Americi. Primjenjuje se nešto što se naziva urbanističko projektiranje koje povezuje ravnopravno arhitekturu, urbanizam i krajobrazni dizajn. S druge strane, idealne transformacije napuštenih dijelova gradova ili zona propale industrije ovdje je teško primijeniti sjećajući se savršenoga konteksta Švicarske, ali kod nas upravo u tim težim okolnostima leže izazovi za kreativni usmjereni razvoj! Naravno, novca ima i u Hrvatskoj (ili ga može biti), ali arhitektura podržana tim kapitalom kod nas često nastaje stihijski, točkasto, fragmentirano, neusklađeno s planskim intencijama u prostoru i tek ponekad sa svjetlim primjerima na razini pojedinačne zgrade. I struka i uprave gradova, u Hrvatskoj, a i u regiji koliko uspijevam pratiti, trenutno su limitirani zakonski formatiranim ‘uredskim urbanizmom’, urbanizmom parcele a ne grada, praksom uvjeta i dozvola a ne inovativnih vizija.

Stoga su velike promjene u našim gradovima gotovo nemoguće ili su jako spore. Ako pogledate današnje prostorne planove primijetit ćete da oni uglavnom ne pokazuju ambiciju s pogledom prema budućnosti, nego ponajviše mapiraju okolinu kakva ona već jest, s malo strateških iskoraka. Iz toga razloga niti svjetski poznati uredi kod nas ne bi imali velike šanse jer bi ih dočekali isti destimulativni problemi s kojima se bore i hrvatski arhitekti i urbanisti. Želja mi je sudjelovati u promjenama i pokazati kako bi život i u našim gradovima mogao izgledati bolje ako krenemo holistički rješavati probleme prostora, kreativno a ne normativno, na vrijeme i dovoljno unaprijed.

M-KVADRAT: Osnovali ste arhitektonski ured ALBATROSS. Šta vas je inspirisalo na tu odluku i kakvo je danas djelovanje ureda?

ALEN: Ured sam osnovao po povratku s Columbije, prije pet godina, sa željom da radim s mladim talentiranim ljudima, da budući ambiciozni studenti ili mladi profesionalci postanu dio zajednice istomišljenika koja želi pomicati granice arhitekture. Inače, Albatross je pokrenut u najnezgodnije vrijeme, samo mjesec dana prije velikoga zagrebačkog potresa i u prvim danima pandemije, ali upravo takva situacija nas je potaknula da na situaciju gledamo kao na priliku, a ne prepreku. U uredu je krucijalni imperativ razviti kulturu inovacije u timu, da poslove ne odrađujemo primarno zbog financija, već da zaista radimo sa strašću i interesom, a mislim da nam za sad dobro ide. Ured stoga i nisam nazvao ‘po sebi’ tako da svi uključeni kolege projekte Albatrossa osjećaju i kao zajedničke i kao vlastite.

Ipak, u smislu tema koje projektiramo odabrao sam drugačiji put od uobičajenog početka novoosnovanih ureda. Bavimo se detaljnim osmišljanjem vizija za gradove, radimo komplekse, zgrade i posebno javne prostore poput trgova, parkova, urbanih dijelova te investicijske zone, poslovne HUB-ove i transformacije nekadašnjih industrijskih i vojnih zona. Naime, prepoznao sam upražnjenu nišu, slobodan prostor u domeni projekata velikoga mjerila jer mladi arhitekti i njihovi biroi obično započinju karijeru s interijerima i obiteljskim kućama, što je i logično jer je tu tržište najveće pa se i poslovi lakše dobiju i brže realiziraju. Ja sam unatoč tome uobičajenom trendu unaprijed odlučio započeti s projektima velikog mjerila, s urbanističko-arhitektonskim rješenjima. Obiteljske kuće radim ukoliko se pojavi zadatak koji ima unikatan zadatak i program, neuobičajenu ‘priču’ i lokaciju, ali nikako zbog brže poslovne prilike ili izvedbe. Također, shvatio sam da velikim mjerilom mogu pozitivno utjecati na veliki broj ljudi, odnosno za njih stvoriti nove i neočekivane svjetove, a u to se mogu svrstati ne samo dijelovi grada nego i velike zgrade koje svojim dimenzijama i prepoznatljivim oblikovanjem mogu transformirati cijeli identitet nekoga grada ili mjesta. Najviše me veseli rad na idejama društvenih zgrada, na potezima gradskih prostora, i na projektima vezanima uz nove tehnologije, inovaciju, istraživanja. A danas imam sreće da mogu upravo na takvim projektima i raditi sa svojim uredom.

M-KVADRAT: Koji arhitekti ili djela su imali najveći utjecaj na Vaš rad?

ALEN: Uz brojna nova imena koja svakodnevno otkrivam rekao bih da je arhitekt Rem Koolhaas ostao najbliži idealu kojem težim. On je vjerojatno ključni arhitekt naše ere, a meni je bio posebno važan jer je pokazao koliko se kreativan može biti kada se poveže istraživanje i pisanje s projektiranjem, što je rezultiralo kapitalnim svjetskim primjerima arhitekture. Ostvario je sve tri kategorije ‘arhitekta’ koje sam ranije spomenuo – prvo je bio novinar i proslavio se knjigom Delirious New York, zatim je vremenom imao i vrhunske realizacije zbog kojih je dobio Pritzkerovu nagradu, a paralelno je radio kao profesor na brojnim etabliranim fakultetima. Zbog njega sam se i sam odlučio prijaviti na poslijediplomski studij na Harvard budući da tamo (i danas) predaje, a za završni magistarski rad sam pisao upravo o njegovom recentnom opusu sa jednog specifičnog diskursa.

Oduševio me njegov jedinstveni osjećaj za suptilnu subverziju očekivanoga i ustaljenog, nešto što i mene osobno zanima. Koliko je njegov utjecaj u velikoj mjeri i nesvjestan primijetio sam prije nekoliko godina kad su moji studenti držali prezentacije na ETH Zürich, jer smo imali suradnju s njima, i jedan od njihovih najboljih profesora i arhitekata, Tom Emerson, pregledavši studentske radove, rekao je da djeluju istraživački i prezentacijski tako kao da ih je radila OMA (Koolhaasov ured). Uz to, zadnjih godina se jako bavim i istraživanjem Buckminstera Fullera koji je bio američki inženjer, arhitekt, inovator i osim što je izumio geodetsku kupolu, napisao je 1960-ih knjigu Operating Manual for Spaceship Earth. Priručnik koji pomaže svima da održavaju, razumiju i sačuvaju naš veliki svemirski brod – zapravo Zemlju. Već tada je bio svjestan svega onoga o čemu danas govorimo – da imamo samo jednu planetu gdje su svi problemi zajednički, poput spojenih posuda, i nisu fragmentarno rješivi. I upravo to je način razmišljanja koji mene zanima – integralni, holistički.

M-KVADRAT: Kako vidite ulogu arhitektonske kritike u razvoju struke?

ALEN: Rekao bih da arhitektonska kritika danas više ne postoji u tom obliku na kakav smo bili navikli još u ranim 2000-im. Zbog društvenih mreža svi su kritičari, svi imaju mišljenje u kojem napadaju ono s čime se ne slažu, čak i bez potrebe da to argumentiraju. Danas više vidim misli, ideje i teoriju iz drugih disciplina (filozofije, tehnologije, ekonomije,…) kao jako važnu podlogu za razvoj naših arhitektonskih ideja. One nude potentniju inspiraciju i alat da artikuliramo svoje koncepte i rješenja – uz pomoć njih imamo priliku stvoriti drugačiji svijet, svijet koji izlazi izvan okvira uobičajenog i očekivanog.

M-KVADRAT: Koliko su lokalna tradicija i identitet prisutni u Vašem radu?

ALEN: Ne bavim se time na klasični način, a posebno izbjegavam doslovne kopije ‘tradicijskih’ mediteranskih elemenata i materijala u našim projektima (kamena, balustrada, kupa kanalica,…). Zanima me lokalni kontekst, ali samo kako bih ga reintepretirao i povezao sa nekim univerzalnim temama 21. stoljeća – tehnologije, ekologije ili društvene složenosti.

M-KVADRAT: Šta biste poručili studentima arhitekture danas?

ALEN: Nakon rada sa studentima ovih godina rekao bih da je ključno za uspjeh ne mjeriti koliko si na ovo ili ono potrošio sati ili koliko na fakultetu neki predmet donosi ECTS bodova (što mi je nevjerojatan kriterij, ali postoji) već je važno u sebe uložite maksimum i to će se sigurno vratiti, provjereno tvrdim. Mogao bih nabrojati svašta što je važno za studenta – da bude timski igrač, da poznaje dobro nove programe, da ima želju za samoedukacijom, itd., ali možda da pojednostavim i svedem to na tri točke. Prvo, važna je internacionalna edukacija – bilo kroz studij ili praksu – jer ona može kvalitetno nadopuniti vrijedna lokalna znanja. Nekim svojim studentima i suradnicima sam pisao preporuke za inozemstvo, da upoznaju svijet i možda se jednoga dana vrate da zajedno unaprijedimo prostor iz kojega smo krenuli.

Paralelno s inozemstvom će doći i networking – povezivanje sa stranim studentima, rad u uredima u drugim državama, diskusije na konferencijama i skupovima za mlade. Upravo to omogućava stvaranje cijeloga novog vala mladih koji mogu razmjenjivati ideje i još brže mijenjati budućnost arhitekture. I zadnje, ali možda najvažnije – treba se posvetiti ne samo crtanju već i pisanju, a posebno čitanju jer to – razvija vokabular, formira osjećaj za jasan izraz, i u konačnici pomaže prenijeti poruku kreativnog projekta. To je ono što jako nedostaje struci – jasna komunikacija sa širom publikom, i dalje smo u svojem autističnom metajeziku gdje i sami jedni druge jedva razumijemo, a kaos u komunikaciji opravdavamo sa ‘mi smo umjetnici’. Ja sam tek dolaskom na fakultet arhitekture otkrio glad za literaturom i počeli su me zanimati svi aspekti vezani uz knjige – izrada, pisanje, uređivanje, nabava, čitanje, listanje,… Neopisivo znanje već postoji oko nas, pitanje je samo hoćemo li dovoljno kopati da ga nađemo. To znanje često nije direktno primjenjivo, no umijeće je kako ga prilagoditi današnjem vremenu, vlastitom kontekstu i lokalnim mogućnostima.

M-KVADRAT: Koje su ključne vještine koje savremeni arhitekta mora da ima?

ALEN: Osim konkretnog činjeničnog znanja o arhitekturi, koje danas sve više izostaje zbog površne i brze konzumacije sažetih internetskih podataka, vjerujem da je ključno držati korak sa znanjima na području novih tehnologija i AI-a, ali i izrade 3D-a jer koliko god je važno imati sjajan projekt, jednako je u današnjem društvu nužno atraktivno ga i prezentirati. Također, mislim da je i dalje neizostavan osjećaj za kompoziciju, ali s istovremeno razvijenim kritičko-problemskim razmišljanjem i talentom za pisanje o arhitekturi.

Čini mi se da je to najrjeđa osobina u struci, da je netko dovoljno umjetnički izgrađen, ali i gotovo znanstveno koncizan i strukturiran da može svoje misli kroz tekst ili predavanje prenijeti drugima. Ono pak što najviše nedostaje u suvremenoj arhitekturi, i u praksi i u edukaciji, posebno europskoj, je svijest da je arhitekt osoba koja zapravo vodi biznis, ured nije atelje u koji dolaze umjetnici ponekad nešto nacrtati, ovisno o inspiraciji – nego je arhitekt danas osoba čiji uspjeh osim uvijek prisutne potrebe za kreativnošću uvelike ovisi o razini organiziranosti. Više ne nabacujemo samo ideje i skice, nismo solo igrači nego moramo učiti o tome kako voditi ljude, kako podijeliti uloge, kako isprojektirati customer experience, kako definirati svoju tržišnu nišu, business plan itd. Najvažnije, arhitekt više nije onaj koji čeka da ga angažiraju već bi trebao (kako to odavno rade u drugim strukama) sam traži i dogovara projekte i koji krajnje može biti istovremeno i investitor. Vrijeme je da i mi uzmemo kontrolu u svoje ruke – kontrolu koju su arhitekti davno izgubili.

M-KVADRAT: Kako vidite budućnost arhitektonskog obrazovanja?

ALEN: Kao idealan spoj američkog i europskog pristupa – sveobuhvatnog kulturološko-društvenog fenomena i tehnički preciznog, inženjerskoga zanata. Najveći naglasak bi trebao biti na holističkom pristupu. Trenutno pokušavam na razini fakultetske edukacije promovirati paradigmu ranije spomenutog urban designa – odnosno ravnopravnog spoja arhitekture, urbanizma i landscapea, jer smatram da stroge podjele ne bi trebalo biti. Sve je to jedna struka koja ima nevjerojatan potencijal i moć kreiranja naše svakodnevice, bez obzira na mjerilo u kojem projektiramo. Nadam se da ću uspjeti i da se arhitekti u javnosti neće percipirati ponajviše kao stilisti i dizajneri kupaonica i stanova (za što su krivi i popularni mediji), već kao vizionari i stručnjaci koji sagledavaju kompleksne teme poput cijelih gradova ili regija. Upravo je urbanističko projektiranje, po mojem mišljenju, pravi put, nešto što i sam prakticiram, a moja ‘životna misija’ je prenijeti njegovu važnost te se i svojim projektima trudim pokazati kako takva cjelovita rješenja mogu promijeniti svijet na bolje, prema gradovima budućnosti.

M-KVADRAT: Kako arhitektura treba da odgovori na klimatske promjene i ekološke izazove?

ALEN: Vjerujem da više nisu dovoljna samo znanja iz arhitekture za današnji složeni svijet, već je potrebno opsežno uključiti alate, istraživanja i spoznaje iz drugih struka. Mi zadnjih godina redovito apliciramo u naše projekte ‘strojarske’ CFD analize urbanističkih zona, klimatološka razmišljanja, inpute urbane ekologije i biologije, itd. – ali od samoga početka rada na rješenju, ne kao ukras na kraju.

M-KVADRAT: Možete li nam reći nešto više o projektu na koji ste najponosniji?

ALEN: Trenutni projekt na kojem radimo. Radi se o kući koja će ponuditi drugačije gledanje na to što stanovanje u Zagrebu i okolice može biti.

M-KVADRAT: Kako izgleda Vaš kreativni proces? Da li više uživate u projektovanju ili u istraživačkom radu?

ALEN: Podjednako uživam u oba pola struke, a na tom spoju projektiranja i istraživanja se i temelji moj kreativni proces. U svim mojim / našim projektima naglasak je prvo na detaljnom istraživanju i eksperimentiranju, u što ulažemo 50% raspoloživog vremena. Na samome početku radimo iscrpne analize programskog zadatka koji smo dobili. Nikada ne uzimamo sve natuknice u njemu zdravo za gotovo nego tražimo mogućnost da ponudimo i elemente za koje niti investitor možda nije znao da mu trebaju i nije ih spomenuo.

Zatim, radimo jako puno kreativnih varijanti, proba, testiramo ideje i tražimo najbolji odgovor na pitanja koja smo si postavili u analitičkom dijelu. Na kraju onda imamo selekciju, biramo najuspješniji prijedlog, a kriterij odabira je da on mora stvoriti neki novi pomak i neočekivani doprinos tipologiji kojom se bavimo i lokaciji na kojoj radimo, ili jednostavno da vidimo iskorak u odnosu na naše ranije projekte. U konačnici naši projekti traju jednako kao i kod drugih, ali nas početni research dovodi do dodatnih neočekivanih saznanja. Zbog ekstenzivnog istraživanja, ali i projektiranja, naši finalni elaborati su zapravo pomno dizajnirane knjige od 300 ili više stranica. Izrađujemo ih kao opsežne publikacije, jer nam one pomažu da investitorima pokažemo što sve ulazi u arhitektonski proces, kako nastaje finalno rješenje, a interno sebi stvaramo repozitorij znanja za sljedeće slične projekte, tj. pripremamo si podloge ili bazu podataka s kojom raste i naša ekspertiza. U konačnici, naše ‘knjige’ sadrže i kreativno artističko rješenje, ali i teorijsku, gotovo znanstvenu elaboraciju o cijelom procesu – skice, varijante, inspiracije i tekstove.

M-KVADRAT: Kako izgleda jedan vaš radni dan?

ALEN: Dobro pitanje, jer me ljudi često pitaju kada spavam. Sa svojim mentorom na doktoratu se još od studentskih dana šalim da sam otkrio formulu kako da dan traje 72 sata, ali ona se samo temelji na tome da slijedim bioritam u kojem najbolje funkcioniram. Kroz godine sam naučio mudrije planirati i što od obaveza uzeti, a što ne, pa se broj radnih sati s iskustvom pomalo smanjuje, ali su efikasniji i usmjereniji na bitno. Tijekom dana je fokus na nastavu, popodne je rezervirano za praćenje projekata, predvečer za projektiranje i razvoj novih ideja, a navečer i tijekom noći za pisanje knjiga jer trenutno su četiri u pripremi i nadam se da će sve biti objavljene do kraja sljedeće godine. Za pisanje sam se prebacio u noćni rad, jer me tada nitko ne ometa, pri čemu radim brojne kratke pauze, tako da nikada nemam osjećaj da sam preopterećen, iako u zbroju napravim znatno više radnih sati od prosjeka.

M-KVADRAT: Gdje pronalazite inspiraciju van arhitekture i kako vidite ulogu arhitekture u društvu danas?

ALEN: Uglavnom u drugim područjima, izvan arhitekture, posebno u filmovima redatelja poput Larsa von Triera, u filozofiji Slavoja Žižeka i Petera Sloterdijka, u beletristici – na granici sciencea i fictiona u djelima Harukija Murakamija, ali i u literaturi iz business svijeta – autora kao što su Jim Collins i Ray Dalio. Osim njih jako mi je inspirativan i dizajner Bruce Mau, sa svim svojim publikacijama, ali posebno je vrijedna njegova knjiga Lifestyle. U njoj Mau promatra svijet konzumerizma i opčinjenosti slikama i reklamama sa naše arhitektonsko-dizajnerske strane, kako razumjeti tržište danas, pod tolikim utjecajem brandova.

Nalik Ray Daliu on radi svoje vlastite ‘principe’ koji su nevjerojatno korisni, a njegov Manifesto for Growth je jedina stvar koju imam zalijepljenu na zidu u radnoj sobi. Ima još puno knjiga, npr. za leadership bih preporučio Leaders Eat Last i Trillion Dollar Coach – nemam ih prostora ovdje sada detaljno opisati i analizirati, ali su mi bile izuzetno važne za definiranje nekih vlastitih stavova.

M-KVADRAT: Koliko su arhitektonsko-građevinski časopisi poput časopisa m-Kvadrat važni za struku?

ALEN: Izuzetno, posebno u eri digitalizacije kada sve više časopisa prestaje izlaziti u tiskanom izdanju. To je u današnje vrijeme sigurno izazovno, zbog financija i sve većeg okretanja digitalnome, ali drago mi je vidjeti da vi još uvijek njegujete vrijednost papirnatog medija koji trajno ostaje u stručnoj biblioteci. Ja se i dalje svakom novu broju raznih arhi-časopisa veselim kao onom prvom kojega sam dobio još kao srednjoškolac kada sam se pripremao za arhitekturu, a za mene je listanje i čitanje knjiga i časopisa svakodnevna rutina što sam ugradio još kao student i od tada fanatično to održavam. Vjerujem zaista da su časopisi i knjige ključne platforme za razvoj znanja, unatoč sve jačem utjecaju web portala. Dok internetske stranice uglavnom prezentiraju lijepe slike, takvim slikovnicama nedostaju i opsežniji tekstovi ili ovakvi razgovori kakve časopisi poput m-Kvadrata omogućavaju arhitektima, da dublje uđu u strukovne teme i steknu konkretnije uvide, osim onih na razini forme.

M-KVADRAT: Na kojim projektima trenutno radite, a koji su planirani za budućnost?

ALEN: Imamo ih dosta, sada već u podjednakoj mjeri i za javne i za privatne investitore. Osim obiteljske kuće koju sam spomenuo radimo veliko naselje priuštivog stanovanja, dva prostrana turistička resorta, ali nastavljamo suradnju i sa par hrvatskih gradova na nekoliko projekata javnih otvorenih prostora, inkubatorskih zgrada, ljetnih kina, sportskih dvorana i višestambene arhitekture.