Grad se ne pravi da bude stroj, nego da bude živa neuronska mreža raznih značenja, gdje se stari i novi slojevi stapaju i tvore analogije. Sarajevo je upravo to

Piše: Akademik, arhiteka Amir Vuk Zec, Studio Zec Sarajevo, BiH

Skenderija hram jednog vremena

Mi gradimo zgrade, a one grade nas – Winston Churchil

Nije to rekao ni arhitekta ni neki urbanista, nego neko ko je odbranio svijet od fašizma. Mi se sa tom egzistencijalnom potrebom našeg bitika, za stanovanjem i pravljenjem staništa -kuća, upisujemo se u svoje vrijeme. Time opisujemo i sebe.  Imati stanište i biti sit, je osnovna potreba svakog od nas, egzsticijalna potreba.

Zato, arhitektura nije odraz nekog vremena nego njegov izraz.  U svom nečujnom zgrado -grado -razgovoru, one, te zgrade, govore o nama, o onima koji su je pravili i o vremenu svog nastajanja . Arhitektura je jedna viša komunikacija. Ona je jedna viša komunikacija. Evo primjera iz Sarajeva

RASKRSNICA ANALOGNOG GRADA

Grad se ne pravi da bude stroj, nego da bude živa neuronska mreža raznih značenja, gdje se stari i novi slojevi stapaju i tvore analogije. Sarajevo je upravo to. Stanite na raskrsnicu ulica Titove i Alipašine, na onaj mali trg ispred nekada jedne od upravnih zgrada velikog Šipada, danas poznate po ordinaciji Bičakčić i okrenite se oko sebe. Ta raskrsnica je izložba na otvorenom. Stalna izložba arhitektonskih zdanja kao svjedoka vremena. Na tom mjestu kao u nekoj tematskoj izložbi antologije “ o ideologijama koje su formirale ovaj grad “ gdje je vrijeme kao neki kustos “, stavilo jednu naspram druge. Stoljeća se tu čitaju na jednom pointu grada. Alipašina džamija koja je izgrađena 1560 godine je biser među potkupolnim džamijama. Ona svojom proporcijom, skladom, govori koliko se može biti monumentalan kada imaš mjeru. Koliko je istinska arhitektura estetski doživljaj. Ona svjedoči o velikom znanju tog vremena u kojem je nastala. Nasuprot nje, dijagonalno je ugaona kuća iz Austro -Ugarskog perioda. Začetak jednog bloka, to je zgrada koja je sakrivala Hastahnu -bolnicu iz osmanskog perioda, koju je trebalo izgleda srušiti, jer je ova sadašnja zgrada, znak i početak stambenog bloka koji se nije dogodio. Tako je razmišljala ta druga imperija zapadnog karaktera koja je uticala na formu grada. Ona nije neki izuzetan arhitektonski izraz, ali kao početna ugaona kuća neostvarenog bloka, ona je svjedok tog momenta razvoja grada. Odmah do nje je zgrada Crvenog Krsta – Helena Baltasara – jedan od prvih primjera moderne izgrarđena 1929 godine.

Ona je dokaz koliki je misaoni kvantni skok doživio ovaj prostor istorijski gledano. Ta je kuća napravljena tačno šesdeset godina od kada se povlači Otomanska imperija i predaje ovaj prostor novoj. Za šesdeest godina, Bosna izašla iz feudalnog uređenja doživjela aneksiju od druge imperije i spremno dočekala modernu … Moderna kao izraz u arhitekturi se u Sarajevu ostvarila u prvim svojim počecima i odmah imala refleks u ovoj sredini. Bila je avangardna misao za mnogo naprednije sredine, ali je ovde prihvačena u svom povoju, što jasno govori o stanju duha i širini svijesti tadašnjeg Sarajeva. Rijetko imate gdje u svijetu, da je neki prostor kulturni prostor doživio takvu misaonu transformaciju. Nije to urađeno silom ni dekretom kako je to radio Kemal Ataturk. Arhitektura tog perioda svjedoči o širini duha ovog naroda. Nije ovo romantizirana povjesti, nego činjenice koje treba apostrofirati, jer dušmanluk susjeda i komšija želi ovu sredinu prikazati kao neku koja kaska za njima. Nasuprot je remek – djelo prvog autentičnog bosanskog, a svjetskog, arhitektonskog tandema, braće Kadić – Reufa i Muhameda. Arhitekte rođene ovdje, koji se nakon završetka čuvene srednje građevinske tehničke škole u Sarajevu, su se susreli sa modernom na svom akademskom školovanju u Pragu, koji tada bio rasadnik te ideje. Njihova ugaona kuća u Sarajevu, koja je jedna od boljih takvih kuća Evrope – Zgrada penzionog fonda – građena 1941-43 godine (danas je poznata po sjedištu kluba Bosna) je opet dokaz otvorenosti i savremenosti da novo primi tadašnje Sarajevo.

Oni prave modernu , a žene još nose “ zar” !

Ona svojom formom i izvedbom nosi poruku da je Sarajevo grad, jer upija u sebe nove nanose i da ima arhitekte koji su svjetskog dometa. Zgrada Higijenskog zavoda arhitekte – Vase Todorovića, koji je ujedno i arhitekta, prvog Koševskog stadiona. Prvog pejzažnog objekta. Stroga i ozbiljna zgrada Higijenskog Zavoda kroz nosi pečat jedne socrealističke arhitekture građena početkom četrdesetih. Preko puta nje je bio čuveni Triglav sa kafanom u prizemlju, djelo profesora Juraja Neidharadtha. Dalje prema opštoj bolnici je Karinktonka – prozvana po čuvenoj američkoj seriji o bogatašima Texsasa. Narod joj je dao to cinično ime zbog potrebe tadašnjih političara da stanuju bliže centru grada. Dole niz Košovski potok na mjestu njegovog ulijevanja u Miljacku, smjestila se Skenderija. U toj jednoj važnoj urbanoj tačci kao u nekoj žiži, skupilo se skoro sve da kaže što je uticalo i kako na opstanak Sarajeva kao heteroptopična grada. Tu je prolazila i rimska cesta, decumanus. U srednjem vijeku to je bilo mjesto gdje se trgovalo i bilo poznato trgovište sa malim naseljem prije dolaska osmanlija – Tornik kako se tada zvao. Trebalo bi od tog “ pointa u gradu “ napraviti mjesto autentične Informacije. Da posjetioc vidi nanose misli koje su oblikovale ovaj grad. Osim istorijskih i tehničkih informacija poželjno bi bilo da se da jedan osvrt sa jedne dublje sociološko -filozofske strane, jednostavno dati objašnjenje tih uticaja. Počeo sam o ovom “ pointu koji govori u gradu “ da bi jasno naveo ovo pisanje i poruku na moju potrebu da o Skenderiji i njenoj važnosti za priču o Sarajevu pristupi i sa ove razine. Kada bi ta kuća – Skenderija umijela da govori, šta bi sve ona mogla ispričati i čega svega bi se ona sjećala. Skenderija je zato neka naša “ prostorna Hagada “ o periodu prosperiteta Sarajeva. Ona je remek djelo brutalizma kojeg potpisuje profesor Živorad Janković i Halid Mulahasilović. Profesor Janković je zaista to bio, učitelj u punom smislu tih riječi koji je plijenio svojom erudicijom i odnosom do studenata. Hvala mu za toplinu ljudsku koju je širio dok nas je učio. Bio je autor niza takvih objekata u bivšoj državi. Gripe u Splitu, Spens u Novom Sadu, Boro i Ramiz u Prištini su također njegova autorsaka djela koja djele istu sudbinu naše Skenderije. To su zgrade koje nose jasnu poruku tog vremena. Kulturno -sportski centri su bile znak potrebe onog vremena za te javne sadržaje koje formiraju zajednicu.

U svojoj kultnoj knjizi “ Novi brutalizam: Etika ili Estetika ? “ – iz 1966 godine, tadašnji svjetski seizimolg kulturnih pomjeranja, Reyner Banham – daje fenomenalnu anlizu odakle potreba za takvom arhitekturom, jer to je bio refleks tog vremena. Pojam Novi – brutalizam je promovisao engleski tandem, arhitektonski par Alison i Peter Smitson. Potreba za sigurnom, jakom, stamenom kućom, bunker staništem je odgovor na razarjući Drugi svjetski rat, kao i na prijetnju od nuklearnog rata, koja je tada bila realna. Drugi svjetski rat, nije samo razorio gradove i staništa, nego i povjerenje u budućnosti. Upravo nakon Habitata, velike stambene jedinice u Marselju od LeCourbusiera – arhitekte, rađene u bruta betonu, to postaje dominantan svjetski izraz. Kuća u Marselju je prostorni manifest njegovih arhitektonsko -urbanističkih ideja, koje su promjenile svijet kao što su to uradile monoteističke religije.

Njegov opus jasno kazuje kolika je duboka kulture kroz arhitekturu. Skenderija svojom pojavom je bila svjetski izraz. Ona u sebi nosi sve odlike tog izraza, ali ima jednu soft -verziju tog brutalizma kako je to jednom opisao profesor Duško Bogunović. ProfesorJanković i Halid Mulahasilović bili su sigurno inspirisani arhitekturom Kenzo Tangea – tada vodećeg arhitekte Japana i jednog od najavažnijih promotora moderne. On u svom izrazu jeste pobornik brutalizma, što je realna refleksija razornog bombardovanja Japana, koji je doslovno spržen. Arhitektura Japana je svoj izraz imala u drvetu. Skenderija nosi te skrivene meme – kulturne replikatore tog jedinstvenog japanskog odgovora na modernu. Pogledajte detalj ugla na domu mladih, gdje se ukrštaju i preklapaju betonske grede. To je detalj svojstven drvetu, a ne betonu. Pod uticajem Tangea to se ostvarilo i u Sarajevu. Bio sam svjedok istorijskog sasatanka sa Renzom Pianom u tada razrušenoj sali Doma Mladih, koja tko crna i spržena iznuta, sa daskom okovanim prozorskim otvorima, kroz koje se mistično ukazivala svjetlost i gdje je sve ličilo na Platonovu špilju. Na izlasku iz takvog ambijenta Renzo je uzeo svoj blok i skicirao deatalj ugla o kojem smo govorili. Eto, još jednog dokaza da su kulturne poruke spore, ali van vremenske. Pogledajte proporcije svih volumena objekata Skenderije, forme naglašenih ulaza koji te usisaju, do balansiranog i proporcionalnog prozora u fantastičnoj izvedbi naših firmi. Ta kuća je svjedok tadašnjeg znanja koje sigurno dublje nego današnje u ovom društvu. Poredite to danas gdje u ovoj BOTOX ARHITEKTURI, gdje je sve prenapuhano, koja je uglavnom dekoracija ovojnice. To su proizvodi ove Kardashani culture. Sada malo o njenoj etičkoj poruci.

UKAZALA SE SKENDERIJA KAO POTREBA GRADA ZA JEDAN KULTURNO- SPORTSKI CENTAR

Skenderija se otvara 1969 godine. Ona nastaje u momentu kada je to bio svjetski trend u arhitekturi. Izgradnjom takvog objekta velikh dimenzija, Sarajevo je iskoračilo iz provincije u kojoj je mogao ostati i vratilo sebe opet u “nešto svjetski prepoznatljivo “. Malo je zgrada koje su imale takav kulturološko -sociološki uticaj kakav je desio po društvo i zajednicu, ukazanjem Skenderije.

Šta joj je predhodilo i šta ju je uslovilo ?

Ja kao dijete pamtim i sjećam se kada su tu bili otvoreni tereni. Pored onih za fudbal i veliki rukomet, tenski. Tu si mogao vidjeti teniserke, ali I kako neko vježba parterno jahanje! Taj ples sa konjima. Tereni su bili od šljake – crni, improvizovane infrastrukture, sa okolnim pratećim barakama. Uvijek okupirani od onih koji su se bavili sportom, kao i od onih koji su ih gledali. To je tada bio i prvi i drugi program. U Sarajevu je tada egzistirao i kultni “ demokratski prostor Fis -a “ , koji je pored te stare Skenderije bio mjesto rekreacije. Bio spoj otvorenih igralista i zatvorene velike sale. Mnogo intimniji. Važnost tog prostora po formiranje sarajevskog duha, još nitko nije sociološki obradio. To je baš svojstvo prostora. FIS je proizveo muzičku rock -scenu, kao i sportsku Sarajeva i svojim vibracijama jako uticao na formiranje danas prepoznatljivog imidža Sarajeva.

To je bilo sjemenište za razne sportove, od gimnastike, rukometa, do košarke i raznih borilačkih. Bio je to POJAM JAVNOG PROSTORA – koji odgaja i kultiviše generacije. Spoj kulture i sporta koji rezultira zdravim duhom.

Ideal stare Grčke

Gdje su se na dnevnoj bazi, kao na traci mijenjale generacije u vježbanju, takmičenju. Gdje si ti mogao gledati svoje idole, a onda nakon njih, nakon treninga ili utakmice i ti si mogao pokušati ubaciti loptu u koš, opucati na gol. Tu ste mogli vidjeti Pimpeka kao igraa basketa, a nedeljom da pjeva. Ja se sjećam kada je Kinđe – Mirza Delibašić, tu prvi put gostovao sa svojim klubom Sloboda iz Tuzle, Kada se Vjećeslav Tolj vratio iz Jugoplastike sa ljubičastim dresom. U tom otvorenom prostoru Fis-a, Radivoje Korač, legendani jugoslovenski košarkaš, koji je penale pucao sa dvije ruke, odigrao je zadnju utakmicu. Poginuo je u svom autu kod Vogošće , vraćajući se sa utakmice reprezentacije. Koji je to amaterizam, ali i entuzijazam. Svojim kolima, onim putevima dođeš da igraš za reprezentaciju!

UKAZALA SE

Onda se Skenderija javila kao potreba. Tada sam visio na trenizima u Skenderiji, u koju nije lako bilo ući kao u Fis. Pojavio se portir. To je već kontrolisan prostor.  Sve je bilo novo, mirisalo, veliko i omamljujuće. Ona je usisala grad u sebe. Totalno je potvrdila i odbranila svojom pojavom potrebu grada. To je vrijeme kada se o javnom prostoru mislilo i koji je bio izraz te kolektivne svijesti koja se gradila. Odjednom ogromni zastakljeni prostori, široki holovi unutarnji grad, velike ventilirane sale. Tom kućom standard tadašnje Evrope došao i do nas.

VAN VREMENSKA PORUKA NJENE PROSTORNE GESTE NASPRAM GRADA

Ona je ponavljam svjetski primjer brutalizma kao izraza tog vremena u oblikovanju. Ona je stvorila nove navike za nas. Privredni grad je bio grad u gradu. Prva picerija, kafići, slastičarna Tifany veliki saloni namještaja… a onda na kraju Collegijum Artisticum – tad velika i važna galerija sa svojim klubom koji je bio uvijek pun umjetnika u kojem se diskutovalo, ali družilo i veselilo. Tada su izložbe i agilni direktor Fuko Hadžihalilović, okupljao sve što vrijedi u tadašnjoj državi i što se moglo dovesti iz inostranstva. Bila je to prva pojava velikh to tada nevidenih i veoma važno čistih prostora javnih toaleta. Prvi pisaari. Gore na trgu, bio je ogroman prostor za potrebe tadašnjih kolektivnih manifestacija. Dom kulture je bio okupiran od jutra do navečer, jer tu se vježbalo, učilo. Osim igranki i svirki subotom i nedjeljom, tu je bio Kaktus-disko klub, koji je prvi put bio istinski prostor za to, a ne neka neuslovna šupa ili podrum pretvoren za tu namjenu. Prvi ventilisani javni prostori, ponavljam ovu činjenicu. Ko je vrijedio u muzici tog vremena na ovim prostorima, bila mu je čast svirati u Domu mladih. Samo kada bi taj prostor izlistao šta je doživio, bilo bi za enciklopediju. Svjetska sportska prvenstva, svjetske izložbe, a kruna je bila Olimpijada, filmske i kulturne premjere, do respekatbilnih sajmova privrede… sve to pamti taj kompleks.

Skenderija je potvrdila da Sarajevo može iznijeti Olimpijadu. Kada smo je dobili, a to je ipak jedan od najsvjetlijih trenutaka ovog grada, tome je doprinjela ova kuća, koja je organizovala svjetska takmičenja i time potvrdila našu sposobnost za organizaciju. Trebalo bi “ ministarstvo kulture i sporta “, da se potrudi da napravi istinsku digitalnu arhivu i validne knjige koje će valorizirati značaj jednog kompleksa za formiranje zajednice? Ministarstvo koje nikad nije okupilo umjetnike i sportiste, a tako se titulira? Nije ovo nostalgija nego fakat i realnost u kojoj se nalazimo. O njenoj upotrebi – te iste Skenderije danas, u ovom vremenu osvrnuti ćemo se kasnije. Vratimo se arhitekturi. Skenderija je svojom pojavnošću zbunila tadašnje Sarajevo. Pamti ona mnoge povrede koje su joj nanesene, koju je nehat, pa rekao bih i dušmanluk nanjeli. Kome je trebala izgradnja zanatskog centra na platou i pretvaranja privrednog grada u kvazi – čaršiju? To je “ vrijeme Ante Markovića “ i njegovog pokušaja pretvorbe tadašnje dirigovane ekonomije u tržišnu, kada je glavno bilo imati butik na Skenderiji. Brzo nešto zaraditi na švercu. Vrijeme je to zanatskih centara, preteča shoopinga. Morao si nekog poznavati, da bi bio na spisku, za najam nekog poslovnog prostora, jer se isti nije mogao kupiti, nego samo rentati. Potkupljivalo se, a cijena je bila u visini vrijednosti tadašnjeg golfa. On je bio mjera – mjenica, da se dobije prostor od nekih 30 kvadrata, a da se samo renta. Druga velika povreda je suluda ideja nekog listopadnog direktora da se oboji bruta beton i oskrnavi jasan istorijijski fakat. Nagrdi joj lice. Ipak najveći problem je nemar društva prema ovakom javnom objektu. Odnos do Skenderije jasno ukazuje kolika je nesposobnost i neznanje onih koji bi trebali biti ti koji se brinu za javno, i koji jesu zbog toga izabrani. Sve ove partije ko je navodno brinu o nama imaju u svom nekom naslovu demokratski i narodni pridjev, a Ustvari se ponašaju kao “ kartel organizacije’’. Dobri za njihove članove, a loši i pogubni za one koji nisu njihovi. Sve ove listopadne uprave odnosile su se prama Skenderiji kao prema nekom siročetu. Neki dan je bila vijest da je ministarstvo kulture i sporta dalo klubu Bosna milon i nešto da ostane u takmičenju. Da su davali i ulagali od rata na ovamo mi bismo danas imali nukleus sporta i kulture u sred grada, a što je današnja potreba o kojoj treba govoriti.

DANAŠNJE POTREBE GRADA SU ISTE KAO I ONDA KADA SE GRADILA

Danas kada skoro svi imaju personalne trenere, kada se nekadašnji kolektivni odnos do sporta, fragmentirao i postao stvar individue, personalizirao kako vole reći za sve danas. Kada se joga vježba po nekim stanovima i impovizovanim prostorima. Kada djeca slave rođendane u adaptiranim podrumima ili što ima samo kod nas (u kafanama), pa dok se oni igraju, roditelji piju i vesele se. Kada se košarka i mali nogomet, igra u školskim salama. Skenderija nekako tromo odgovara ovom vremenu. Nije i ne može sve biti sve ni do rukovodstva, jer mi kao zajednica moramo u to uložiti… Prepoznati potencijal tog zapuštenog prostora u sred grada i nanovo ga aktivirati. Dolaskom agilnog direktora Muzurovića Mirze, vratio se sjaj i energija u Fis. Dakle može. Ne može, ako je neko obećao nekom ovaj komad društvene imovine kojom vlada kanto, da se kroz javne nabavke privatizuje. Dok je sadašnji visoko pozicionirani političar bio premjer kantona, crtali su se “ futuristički projekti “ za ovaj prostor Sarajeva. Trebalo je da to liči Rokfeler – centar sa dvije velike kule i manjim objektima od po 12 spratova okolo u koje je trebala biti ukorporirana velika dvorana za sport.

Arena

E, to je tek podvala ovog društva spektakla. Glavna meta i namjena su luksuzni spratovi za stanovanje, sa “fantastičnim pogledom na grad “.  Primjećuje te li da se svaka nova zgrada reklamira na takav način. Sve se pravi zbog famoznog pogleda i luksuza. Mi kao da živimo u Grand – produkciji, u nama nametnutom narativu, kao u reklami – ništa nije stvarno. Ova namjera rušenja Skenderije i pravljenja tog fake – lažnog novog, liči mi na Beograd na Vodi sa onim svojim Kulčinama i arhitekturom koja je već sada prevaziđena. Znate zašto? Neiskrena je. Ono – Beograd na vodi je vrhunac Društva Spektakla – Guy Deborda.  Mi danas živimo u slikama i za slike. Ostavarilo se proročanstvo ove knjige. Sve ovo oko nas je Pink. Neko ko “ nestručno izađe “ u javnost i saopšti da bi trebalo Skenderiju srušiti mora to jasno argumentima potkrepiti. Nisu dovoljne riječi da je ona ružna, tamna, sa zapuštenim hodnicima i tunelima. Sviđa i ne sviđa je priča, koja je legitimna kada ste kod frizera i u taksiju, kada to javno saopštavate, više kazete o sebi, nego o onome o čemu govorite. Skenderija je siroče ovog vremena. Ona se namjerno devastira. Evo pozitivna primjera, sada je agilni direktor Collegium Artisticuma uspio otkloniti vlagu i vratio dignitet prostoru galerije koji sada izgleda pristojno i umiveno. Kada nam obrazložite razloge rušenja, trebate nam predstaviti šta je to spektakularno zamišljeno! Molim vas ne sakrivajte se, oko brige za košarkaški klub Bosna, koji je sada polu- privatan, jer Skenderija je dobro sviju nas, ne jednog kluba, ili recimo orkestra. Kako se naši ministri kulture brinu o klubovima. Za milion i dvjesta hiljada maraka se mogao napraviti muzej arhitekture, koji bi govorio i o klubu Bosna i o Skenderiji, ali najviše o nama. Ljubljana to ima. Skenderija ima potencijal za to, da se smjesti muzej arhitekture. Potrebu za takvim muzejom ovaj grad ima zbog one priče na početku ovog teksta. Mi ne znamo predstaviti sebe, jer se ne poštujemo. Upravo ideja o rušenju Skenderije je nepoštovanje, onog za šta su predhodne generacije odricale da bi napravile i nama ostavile. To je prodavanje naninog zlata. Naši roditelji su svojim doprinosima od plate izgradili to za nas. Sada treba neki navodni biznismen kojem se ponudi srce grada, kao u Beogradu , da logikom profita napravi nešto novo. Ko’fol da on brine o nama.  Ako mi kao zajednica to nismo u stanju, pa zar će to uraditi neko ko hoće da ovde zaradi.

ANALIZA TRENUTNOG STANJA

Svakoj dijagnostici kod doktora predhodi izrada nalaza ili kako mi kažemo izvadimo nalaze, kao da negdje stoje. Skenderija se pružila i legla svojom formom pod Trebević, kao hram Hatšepuust u starom Egiptu. Ona tim svojim oblikom – formom, podvalači tu prostornu gestu, pa oscilirajuću vizuru Trebevića tako u podnozju umiruje. Veliki je to majstorluk. Kada vidite kako Zvijezda neboderi se odnose naspram te iste pozadine, jasno vam je da je Skenderija pravilno položena. To je taj geštalt – odnos, odnos figure i pozadine.

Skenderija je mišljena kao kompleks, koji je trebao da ima bazen i hotel, a koji nikad nije do kraja izveden. Tu u zaokruženju prvobitne namjene ovog kompleksa se nalazi potencijal za obnovu energije, ovog prostora. Kompleks je zapušten zbog nemara, neznanja ali i lopovluka, onih koji su se izredali u potrebi da upravljaju u ime onih koji su tada vladali gradom. To je mešetarski odnos do tog prostora od 110 dunuma u sred grada, kojim se upravlja bez odgovornosti. Znamo i jasno nam je u kakvom je stanju, ali da predložimo sto se od nje moze uraditi. Kompleks koji nije završen tada, sada može doživjeti svoju finalizaciju i pretvorbu za ovo vrijeme. Ovo je mogući recepet regeneracije zatečenog.

NOVA SKENDERIJA KAO ZELENA REKREATIVNA ZONA

Nova – Skenderija treba da se utopi u zelenilo. Park da bude. Da bude kraj ili početak longitudinalnog – linearnog parka uz Miljacku. Bitnei neophodne zone za rekreaciju građana u sred grada, a da istovremeno opslužuje i kulturne kao i sportske događaje. Da se spoji sa lijevom i desnom stranom Miljacke. Kako to uraditi?

EVO RECEPTA :

SARAJEVSKI RONDO

Osnovni problem Sarajeva jeste saobraćaj. Ono se mora prokrvariti, skinuti trombove sa saobraćajnih pravaca. Raskrsnica kod Skenderija mosta je jedna od frekventnijih u starom dijelu grada i bitna za rasterećenje obale i saobraćaja uz prugu tramvajsku. Treba razmišljati o velikom kružnom toku ispred Skenderije.

SARAJEVSKI RONDO DA SE ZOVE …

U njega se ulijeva pravac od Koševa i tu se račva za Grbavicu desno i lijevo za Bistrik. Ovo je najozbiljnija saobraćajna poveznica, lijeve i desne strane Miljacke, u jezgru grada. Njoj treba dati adekvatan i prepoznatljiv oblik. Veliki kružni tok bi se mogao formirati, ako se uzme prostora sadašnjeg neadekvatnog parkinga ispred platoa Skenderije. On -parking je nedefinisan uvijek bio. Rondo bi bio u dva nivoa. Tako da po dvije trake neometano podilaze RONDO , a desno se formiraju priključne za one koji hoće da pređu na obalu ili nastave u pravcu Koševa. Srednji dio bi se mogao zadržati radi instalacija. Iz tog donjeg nivoa koji bi bio u nivou Miljacke bi se moglo ulaziti u garažu veliku koja bi se napravila ispod sadašnjeg polozaja trga i privrednog grada koji se treba ukloniti. O tome u završnoj rječi. Sadašnji betonski saobraćaj mosta treba podrediti autima i dodati, nauštrb pješaka dvije trake za atomobile lijevo i desno, a za pješake obezbjediti pomoćna dva nova pješačka mosta i time rasteretiti potrebu šetača. Jedan most bi vezao tramvajsku stanicu i naslanjao sa na mjestu gdje “ taksisti sjede na štećcima “ .  Da ono “ zaboravljeno kamenje “ je svjedok vjekova. Drugi most bi vezao sadašnju Trolejbusku stanicu sa nekadašnjim zgradom Valter Perić preduzeća.

SARAJEVO BI TIME DOBILO SVOJE TROMOSTOVLJE

Ono što bi bilo radikalno i na čemu treba insistirati, jer je lako izvodljivo , je formiranje šetnice uz Miljacku u nivou rijeke. Nepravedno zapostavljena rijeka Miljacka, koja se svojim koritom koji je opravdan, odvojila od grada. Ona je bitna za definiciju grada.

MILJACKA JE KIČMA SARAJEVA 

Ovim tretmanom ona bi ponovo bila dio grada i usisala na sebe energiju. Šetnica razumne širine da se po njoj mogu voziti bicikl, šetati djecu ili neobavezno boraviti mogla bi se povući čak od brane na Viječnici i smjelo voditi do Ilidže. Neki Studenski workshop sa stranim studentima i kao i neka neovisna razmišljanja su se bavila tim značajnim urbanim potezeom. Dok u Holandiji povezuju ravne krovove zgrada i pravi urbane poteze linijske parkove na četvrtom spratu, mi očigledan i nametnut pojas uz Miljacku ne vidimo ili nećemo. Ja bih rekao ne znamo o tome razgovarati, jer svi imaju preveliko mišljenje o sebi. Lijeva strana Miljacki od kafane Dva Ribara je zelena škarpa nebetonirana i idealna da se kaskadira i stepenasto priđe rijeci. Da se na tim stepenastim podesitima sjedi, svira, meditira. Po kosini bi se napravili pristupni putevi za električne romobile i bicikliste. Ljubljana je to davno uradila sa Ljubljanicuom, kojom sada plove atraktivni turistički brodovi. Slično bi se moglo napraviti od Marinijin Dvora da Viječnice. Prezentovani su projekti takvih namjena. Mi treba da se vratimo rijeci Miljacki, jer ona je definicija našeg Sarajeva. Ja sam se kupao i veselio u njoj, a moj sin i sada unuk je nisu dotakli. Neki dan je objavljena vijest da je pariška rijeka Sena, prvi put nakon 100 godina pogodna za kupanje u njoj. Mogli bi se formirati i fiksni, usidreni plutajući bazeni u rijeci, kao u mnogim zapadnim gradovima. Sve to nije u utopija, nego realno razmišljanje o gradskom urbanom prostoru. Rađene su ozbiljne studije koje analiziraju sve ove aspekte, jer znati da rijeka Miljacka nekada i mostove odnese. Velike bujice, kakva je bila 2014 godine bi se mogle kontrolirati jezerima prihvatnim na Bulozima i Darivi, kako je to u projektu kojeg je vodio …? O tome potezu postoji vrlo realan plan. Ovakva šetnica bi bila nova dimenzija grada. Ona bi Skenderiju protegla do Vilsonovog šetališta. Upravo Vilsonovo šetalište i njegova pretvorba u javni gradski prostor je dokaz ove teze o potrebi rekreativne velike zone u centru grada koje jasno iskazalo tu potrebu Sarajlija. Da Skenderija bude početak tog izduženog longitudinalnog, linijskog parka, šetnice. Rekreativne zone u fokusu grada, oko i duž Miljacke, da poveže i da se tu upletu te dvije obale rijeke.

ZELENI AMFITEATAR U KOSINI

Od sadašnjeg kompleksa SKENDERIJE, logično je sačuvati ono sto jeste suština, salu Mirza Delibašić sa pomoćnom i Dom Mladih. Prostor privrednog grada, sada trgovki i veliki dio plato bi se dao srušiti i potezu do ulice Tekija… sadašnji plato je izdignut u odnosu na pristupni nivo. Ideja je da se formira zeleni amfiteatar – park, koji bi bio orjentiran prema sali i unutarnjoj pješačkoj ulici. Ovim potezom bi dnevno svjetlo u punom formatu bilo duz te jake unutarnje ulice. Plato u nagibu je Renzo Piano uradio ispred Boubourga u Parizu, inspirisan je bio, kao talijan jednim od najljepših trgova na svijetu, Campio u Sijeni, čija te kosa ravan i nagib natjeraju da sjedneš, da zastaneš. Mjesto gdje sada ulazi u donji nivo postao bi trg – bina – stage.

MEGA GARAŽA ISPOD CIJELOG PROSTORA

Dva nivoa podzemnih garaža bi opravdala finansijski cijeli zahvat. Bio bi to mega prihvat velikog broja auta i gostiju grada kao i komoditet za buduće korisnike. Od Skendererije su četiri tramvajske stanice do Baščaršije ili čamcima uzvodno, a ona je svojom pozicijom kruna prostora Marijin Dvora. Duž ulice i uz saobraćaj bi se formirala aleja, zeleni tampon, koji bi davao zeleni filter i okvir cjelom prostoru. Da i naše vrijeme napravi neku aleju. Ona bi se morala provući uz Miljacku sa lijeve i sa desne strane, da nastavi ideju Vilsonovog. Rubno u dnu gdje je danas Coloseum bi se mogao pojaviti reperni objekat, recimo hotela koji se trebao napraviti po prvoj ideji i koji bi se trabao vezati se za veliki objekat “ arene koji bi se mogao napraviti na mjestu srušene ledene dvorane “ i prostora do ulice da ako ima ekonomske opravdanosti se kod ovih objekata ide u veće visine, ali kaskadno u zelenim terasama. Na južnoj najpitomijoj strani Skenderije, iza sala bi se lako formirao vodeni svijet, pun bazena za rekreaciju i obučavanje djece. Da se vodeni svijet rekreacije utopi u zelenu padinu. Iznad Collegiuma Artisticuma bi se lako formirala više spratna galerija koja bi sa mogla proširiti na parking koji bi se natkrio i produbio lako za koju etažu – ispod. Činila bi tako jedinstven kompleks kulture sa Domom mladih i Akademijom scenskih umjetnosti. Znam da je moguće, jer smo radili garaže u stambenoj kući odmah poviše, kao i na Čobaniji tik uz Miljacku. Da ima podzemnih voda, znamo, ali se da uraditi današnjom tehnologijom.

Unutarnja sadašnja ulica u donjem nivou postala bi bitna vezna pješačka ulica. Sav otvoreni maksimalno ozelenjeni prostori kao i otvorena igrališta kojih sada nema, mogli bi biti natkriveni savremenim mebranama i tvoriti neku organsku strukturu koja bi postojeće objekte ušuškala i dala im novo značenje. Sve bi iamalo jedan poseban gradski park za rekreaciju, kao Tivoli.

NOVA SKENDERIJA KAO REINKARNACIJA

Ovim pristupom bi se ideja početna i nijet koji je napravio Skenderiju obnovio, ponovo pojavio i reinakrnirala bi se ideja da se kultura i sport upletu na jednom demokratičnom mjestu. Ovo je potreba grada. Nisu to luksuzni stanovi ni poslovni prostori kao ni nepotrebne predimenzionirane arene, koje se tek takvi objekti neisplate …  E sada, dolazimo na glavno pitanje. Ko će to platiti? Kojim parama? Ko će time upravljati i vječno pitanje isplativosti? Mi moramo početi stvarati kapitalne projekte. Koliko smo do sada kantonalnih budžeta potrošili, a šta za opšte dobro napravili? Ovakav centar rekreacije, sporta i kulture je neohodan gradu Sarajevu. Sve su ovo samo održivi projekti. Lako je to dokazati.  U ovom vremenu spektakla kada je sve frivolnošču svedeno na jeftinu kulturu, ovakvi koncepti spašavaju etičnost jednog drustva. Voditi društvo ili jedan kanton nije ko da granap vodite. Pa kada nestane pive odete po novu turu. Ne, to je dugoročno i projektovano – vizonarsko razmišljanje. Takvo razmišljanje je porodilo Skenderiju u ono vrijeme kada se mislio o čovjeku. Zato je ona hram onog vremena.

KINSUGI ZA KRAJ

Japanci ne ruše nego obnove da se još više cijeni. Kintsugi je njihova tehnika zlatnog spajanja polomljenih djelova keramike i koje po principu japanske wabi – sabi filozofije o prolaznosti.

UČINI OD POLOMLJENOG OBJEKAT NOVOG POŠTOVANJA

Wabi sabi te uči da shvatiš da nisi savršen i da si prolazan. Upletimo zlatnim nitima pozitivne energije i zdravog razmišljanja zatečeno stanje Skenderije sa njeznim novim mogučnostima i pokažimo da smo postali svjesni sebe. Samo tako možemo poceti liječiti grad.  O gradu mogu misliti i govoriti samo oni koji ga vole – velike su to riječi Bogdana Bogdanovića.