Duhovna geometrija: sinteza tradicije i suvremenosti u arhitekturi džamije
Autori: Kenan Brčkalija i Adnan Harambašić, AHAKNAP
Džamija u Osjeku
Neto korisna površina objekta: 156.6 m2
Godina izgradnje: 2018-2024
Investitor: Islamska zajednica u BiH
Saradnici: Asmir Šabić, Adis Malkić, Nejra Durmišević, Hana Kevilj, Amila Banda,
Ilhana Robović Poplata, Velid Banda, Bakir Jahić
Fotografija: Anida Krečo, Kenan Brčkalija
Duhovna geometrija: sinteza tradicije i suvremenosti u arhitekturi džamije.
Prostor džamije koncipiran je kao skladna sinteza dvaju temeljnih arhitektonskih elemenata: zaštitnog ogradnog zida i betonske kupole. Kupola, interpretirana kao kristalizirana krošnja, definira vertikalnu os kompozicije i naglašava kontemplativni i molitveni karakter cjeline. Ogradni zid izveden je kao zatvorena, zaštitna školjka, barijera koja poziva na ulazak i istodobno stvara diskretnu granicu od vanjskog svijeta.
Ovaj prijelazni prostor oblikovan je prirodnim procesima filtracije: kroz vodu, mirise zelenila i blage prostorne prijelaze, stvara se atmosfera pročišćenja i unutarnje pripreme za kontakt s mihrabom. Takva ambijentalna dramaturgija u službi je duhovnog fokusa i introspektivne tišine. Mihrab je izrađen od kamena hreša, kao dvostruka konkavna kamena školjka čiji je međuprostor ispunjen kamenom vunom kako bi se prekinuo termički most. Da bi prostor imao jedinstveno oblikovanje i materijalizaciju pri izgradnji kupole su korištene savremene metode zaštite i hidroizolacije s kojim kupola može da održi jedinstvenu materijalizaciju ostatka fasade. Korištena je dvokomonentna polimer-cementna hidroizolacija.
Nakon nanošenja hidroizolacije, primijenjena je armirajuća mreža radi dodatne stabilnosti i trajnosti slojeva. Specijalni malter za skulpturalne i zakrivljene betonske površine, nanesen u sloju od cca 5 cm. Materijal se odlikuje vodonepropusnošću, paropropusnošću, otpornošću na temperaturne ekstreme i nisku alkalnost. Završni sloj je pigmentirani premaz visoke otpornosti na UV zračenje, karbonizaciju i prljavštinu. Floralna ornamentika, duboko ukorijenjena u islamskoj arhitektonskoj tradiciji, reinterpretirana je kroz suvremenu skulpturalnu artikulaciju. Umjesto klasičnih dvodimenzionalnih uzoraka, motivi se javljaju kao prostorne instalacije, oblikovane uz pomoć naprednih tehnologija i materijala, čime se postiže snažan vizualni dojam u duhu suvremenog izraza.
Prirodno svjetlo tijekom dana, a umjetno noću, ulazi kroz diskretno pozicionirane izvore, ravnomjerno obasjavajući prostor i oblikujući promjenjivu, dinamičnu atmosferu. Svjetlosne igre reflektiraju se kroz vegetaciju, od poda prema kupoli. Na taj način svjetlost postaje simbolički medij između svjetovnog i svetog, upisujući u prostor dimenziju božanske prisutnosti. Koncepcijski, projekt ostvaruje dijalog tradicije i suvremenosti: prirodni elementi u kombinaciji s tehnološki sofisticiranim sustavima stvaraju ambijent meditativnog karaktera u kojem priroda, svjetlost i molitva koegzistiraju. Drvo, kao materijal interijera, dodatno produbljuje osjećaj topline, organske prisnosti i duhovne smirenosti.
U bosanskoj graditeljskoj baštini, drvo tradicionalno simbolizira povezanost čovjeka s prirodom i ciklusima vremena, vrijednost koja se u ovom projektu aktualizira u suvremenom ključu.
Ručna izrada kupole: sirov beton kao likovni i duhovni medij.
Poseban konstruktivni, izvedbeni i estetski izazov predstavljala je izvedba betonske kupole. Osim tehničke kompleksnosti same konstrukcije, ključni aspekt projekta bila je njena unutarnja profilacija, realizirana isključivo ručnim radom, tehnikom poznatom kao sirov beton. Ovaj postupak podrazumijeva ručno i precizno oblikovanje oplate, čime se ostvaruje jedinstvena, taktilna i skulpturalna površina. Uvjeti u pogledu ravnosti betona, poroznosti i strukture bili su koncentrisani na korištenje iste vrste cementa i agregata iz istog kamenoloma.
Takav pristup omogućio je potpunu kontrolu nad svakim segmentom teksture i plastike kupole, pri čemu se svaki dio izvodio s pažnjom koja nadilazi čistu izvedbenu funkciju. Umjesto serijski proizvedene geometrije, nastaje jedinstvena, prostorno osjetljiva struktura, u kojoj se svaka neravnina, zarez i mikroreljef bilježe kao svjedočanstvo ljudske prisutnosti i pažnje.
Ručna obrada materijala, u ovom slučaju kroz tehniku sirovog betona, donosi sloj zanatske autentičnosti i ritualne sporosti, uspostavljajući emotivnu vezu između graditelja i svetog prostora koji oblikuju. Površina kupole tako ne postaje tek pasivni arhitektonski element, već aktivni medij značenja – nositelj taktilne memorije procesa, sposobna reflektirati i upiti promjene u svjetlu, sjeni, vremenskim uvjetima i unutarnjem ritmu prostora.
Njezina tekstura reagira na dnevne promjene intenziteta svjetlosti, tvoreći suptilne varijacije u sjeni koje daju dubinu i vizualnu tišinu prostoru. Na taj način, materijal komunicira s korisnikom, ne kroz spektakl, već kroz tihe, ponavljajuće geste, koje afirmiraju ručnu izradu kao čin duhovne prisutnosti, a arhitekturu kao trajni zapis tog odnosa. U takvom shvaćanju, kupola nije samo fizička zaštita ili simbolički svod, već prostor oblikovan upravo time što je nastajao polagano, rukom, kroz pažnju i strpljenje. Ovaj pristup materijalu vraća arhitekturi dimenziju taktilnosti i prisnosti, u vremenu kada digitalna preciznost često briše trag čovjeka iz graditeljskog izraza.
