Uvijek sam smatrao da arhitekti trebaju okupljati profiliranu ekipu stručnjaka kako bi utjecali na određene segmente društvenih događanja. Nadam se da će nove generacije imati prava, obaveze i čast da se arhitekturom bave na najbolji mogući način.

INTERVJU: mr. Lazar Kuzmanov, dipl.ing.arh., Arhitektonski studio Kuzmanov and Partners, Srbija

Intervju pripremio i vodio: Alen Pučar
Intervju je održan u sklopu Regionalnog summita arhitekture Sfera 2025 u Sarajevu održan 17. i 18. oktobra 2025.

Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1995. godine, a potom i magistrirao na istom fakultetu 2008. Karijeru je počeo u Zavodu za urbanizam Novi Sad gdje je radio od 1995 do 2000. U periodu od 1998 do 2002. u autorskom paru s arh. Mikitišin Iljom osvaja zapažena priznanja na arhitektonskim i urbanističkim konkursima. U periodu od 2000. do 2004. godine obavljao je dužnost Pokrajinskog sekretara za arhitekturu, urbanizam i graditeljstvo AP Vojvodine. Između 1996. i 2012. učestvuje u nastavi na Departmentu za arhitekturu i urbanizam Fakulteta tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Od 2005. vodi vlastiti Arhitektonski studio Kuzmanov and Partners. Bio je predsjednik Društva arhitekata Novog Sada te Glavni i odgovorni urednik časopisa DaNS od 2005. do 2008. Član je Akademije arhitekture Srbije (AAS), Inženjerske komore Srbije (IKS), Društva arhitekata Novog Sada (DaNS) i Udruženja primenjenih umjetnika i dizajnera Vojvodine (UPIDIV). Učestvovao na preko sto izložbi i salona arhitekture u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i strukovnih priznanja, kao i Velike nagrade arhitekture za životno djelo Udruženja arhitekata Srbije.

Lazar Kuzmanov je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, učestvovao je na preko sto izložbi i salona arhitekture u zemlji i inostranstvu. Jedan je od najpoznatijih i najproduktivnijih novosadskih arhitekata. Ovaj veliki stručnjak bio je jedan od predavača na Regionalnom summitu arhitekture Sfera 2025 koji je održan 17. i 18. oktobra 2025 godine u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, u organizaciji kompanije Sfera d.o.o. i časopisa m-Kvadrat. Pored brojnih stručnjaka koji su govorili na summitu, Kuzmanov je predstavio svoje projekte, inovacije i trendove iz arhitekture i svog djelovanja, te izazvao veliku pažnju publike. Bila je to odlična prilika da se sa ovim čovjekom, pozitivnog i vedrog duha detaljnije razgovara i donese priča za čitatelje m-Kvadrata. Alen Pučar, jedan od urednika časopisa imao je tu čast da intervju uradi, te je zaista uživao u društvu ovog čovjeka i stručnjaka. O čemu su razgovarali, čitamo u narednim redovima.

ALEN: Karijeru ste počeli u Zavodu za urbanizam Novog Sada, gdje ste radili pet godina. Kako je rad u urbanizmu dugoročno utjecao na razvoj vaših stavova tijekom karijere?

LAZAR: Rad u Zavodu za urbanizam ponudio mi je širinu i dao znanje kakvo ne bih mogao steći u privatnoj praksi. Imao sam izuzetno dobre mentore, dugogodišnje novosadske urbaniste, koji su mi pomogli razumjeti što su grad i prostor.

Oni su mi dali uvid u to što je šira slika i od mene su napravili pravog urbanista. To iskustvo mi je mnogo pomoglo kad sam se kasnije krenuo baviti projektiranjem kroz vlastitu praksu. Zato nikad ne doživljavam kuću kao nezavisnu jedinicu nego je promatram kao dio šireg konteksta, a to uzrokuje da moje ideje u procesu projektiranja budu humanije i dugoročno primamljivije za sam grad. Svakome bih preporučio institucionalno sazrijevanje kakvo sam ja imao kroz rad u Zavodu za urbanizam jer to je dio karijere i učenja, a sve je to jedan nevjerojatan arhitektonski put.

ALEN: Ima li urbanizam danas istu ulogu kao što je imao tijekom Vašeg studija ili kada ste počeli raditi u struci? Prevladava li danas tzv. „investitorski urbanizam“ u praksi?

LAZAR: Pa nema više. Kad sam se zaposlio 1995. godine Zavod za urbanizam je bio institucija koja je kreirala grad, imala je svoju tradiciju, podršku i, ono što je najbitnije, imala je autoritet. Urbanistička znanja i rješenja koja su stizala iz te institucije moralo se poštivati. Sve što se poslije događalo je utjecalo na to da Zavod više ne vodi glavnu riječ kroz kvalitetna rješenja. Kapital danas ima toliko ovlasti da urbanisti ispunjavaju želje investitora i prenose ih u gradsku sredinu koja posljedično postaje kaotična. Izostaje dugoročno razmišljanje o razvoju grada, a to je rezultiralo neredom u izgrađenoj sredini. Spomenuo sam termin „investitorski urbanizam“, ali smatram da ne smijemo zanemariti nekog tko hoće ulagati novac i vjerujem da bez njega nema daljnjeg napretka. Ali ne nauštrb kvalitete. U svakom periodu razvoja gradova bio je netko tko je imao novac – u socijalističkom društvu to je bila država, a sad je to privatnik. Novac koji se ulaže u izgradnju prostora mora biti stimuliran razmišljanjem koje ide u pravcu kvalitetnog razvoja grada.

ALEN: Što je osnova korektnog odnosa arhitekta s investitorima i koliki je njihov utjecaj na finalno oblikovanje projekata?

LAZAR: Trudim da moj odnos s investitorom bude uvijek na istom nivou. Niti ja tražim da moja pozicija bude dominantnija, niti dozvoljavam da dominacija investitora bude veća. Naša projektantska uloga je zadovoljiti njihove želje od projektnog zadatka nadalje. S druge strane, naš autorski pečat je estetika i sposobnost da te ideje pretočimo u kvalitetno arhitektonsko rješenje. Mnogo puta sam vodio razgovore o arhitekturi s klijentima, pogotovo s onim mlađima. Objašnjavao sam im što je srž arhitekture te što je zapravo estetika i dobra organizacija prostora. Edukacija je jedini put za napredak razmišljanja o tome što arhitektura je. Imao sam investitora koji su odlično razmišljali i često sam prihvaćao njihove utjecaje na arhitekturu. Oni dobiju nevjerojatnu energiju kad zajedno projektiramo i tad više izražavaju svoje ideje, a onda i više poštuju moje prijedloge. S druge strane, mnogo je investitora koji žele samo jednu stvar i nažalost ima mnogo arhitekata koji su spremni biti samo crtači njihovih ideja, a tako dobivamo rješenja kojima se ne dičimo.

ALEN: Vaši projekti stambenih i stambeno-poslovnih zgrada istaknuti su po iskoracima u odnosu na standardnu projektantsku praksu. Koje su Vaše glavne niti voditelje u projektiranju stambene zgrade?

LAZAR: Moja je sreća što nemam veliku produkciju. Nikad nisam žudio za tisućama kvadrata i nekom megalomanskom izgradnjom. Moje kuće su relativno male pa imam dovoljnu mogućnost posvetiti se njima, što znači da kroz pošten odnos mogu usmjeriti sve svoje osobno znanje u njih. Tema kojom se volim baviti je estetika, ali fokus na nju može rezultirati time da se netko kućom ne bavi suštinski. Ja ne razdvajam funkciju od estetike. Uvijek se trudim da zgrada bude drugačija, da bude matematički obojena, da bude dio moje filozofije i načina kako shvaćam arhitekturu. Promatrači često ne znaju kakvi su stanovi niti prati li organizacija prostora onu estetiku koja je nametnuta na pročelju. Ja se pokušavam sveobuhvatno baviti tim temama jer kad pravim projekt stambene zgrade, onda određujem životni put mnogim obiteljima koje će u njoj stanovati. To nije samo organizacija stambene jedinice, već i organizacija koridora, ulazaka, odnosa dvorišta i zgrade na parceli. Još dok sam studirao na fakultetu u Beogradu, profesor Darko Marušić nam je uvijek govorio da nikad ne možemo razdvajati konstrukciju, formu i funkciju. Ako se bavim samo formom, kuća će mi možda biti lijepa, ali će biti neupotrebljiva, a ako zanemarim konstrukciju ta kući neće niti stajati. Forma, funkcija i konstrukcija moraju se neprestano u toku samog procesa projektiranja prožimati.

ALEN: Projektant ste rekonstrukcije bivšeg Radničkog sveučilišta u Novom Sadu. Koji su bili najveći izazovi u ovom procesu?

LAZAR: Lako je projektirati kuću na praznoj parceli gdje nema nikakvih ograničenja niti konteksta. Ovaj objekt je prije rekonstrukcije bio samo skelet, ali je imao nevjerojatnu težinu u smislu okruženja centralne gradske zone, svoje vertikalnosti i utjecaja na grad. On će biti na dlanu svima koji dođu u Novi Sad, a to nosi veće opterećenje i odgovornost. Kao novosađanin želio sam od te kuće napraviti simbol i vratiti joj prepoznatljivost.

Htio sam da se svidi sugrađanima i brinuo sam se hoće li oni prihvatiti taj projekt , a na kraju sam imao tu sreću da se on ljudima sviđa i da su svi pohvalni prema rješenju.Veliko ograničenje bila je naslijeđena skeletna konstrukcija stara šezdeset godina koja je stradala u velikom požaru 2000 godine. Dakle naslijeđe nije bilo ni malo sjajno, ali odluka je donijeta i od strane grada i urbanista, a i nas projektanata, da se zgrada ne ruši nego da se da prednost rekonstrukciji objekta. Morali smo je prilagoditi novim pravilnicima i seizmičkim uvjetima. Glavni problem je bio kako postići sigurnost zgrade, a sa kolegom Aleksandrom Kovjanićem, koji je bio glavni i odgovorni projektant, potražili smo pomoć od profesora sa Fakulteta tehničkih nauka koji su analizirali konstrukciju. Zaključili su da treba sanirati i ojačati ab stubove i sitnorebraste armiranobetonske tavanice, dodati armiranobetonska platna za horizontalno ukrućenje koja nisu postojala i osigurati pojedine koridore u objektu. Samo sanacija konstruktivnog sustava trajala je pola godine. To je taj segment koji otežava kada se bavite postojećim objektom, ali ipak se tu radi o postupku reanimacije. Pojedine kuće su doživjele svoj životni vijek i ne mogu više trajati u onom okruženju i s onakvim karakteristikama kakve su živjele pola stoljeća. Meni je uzbudljivo da arhitekt takvim objektima može dati jedan novi život.

ALEN: Kao predsjednik Društva arhitekata Novog Sada dobro ste se upoznali sa zakonskom regulativom. Koje su njene manjkavosti danas i što utječe na mogućnost njenog poboljšanja?

LAZAR: Zakonodavstvo Europske Unije je dobro sistemski riješeno u vidu tema vezanih za našu struku. Uvijek sam bio za to da se dobra iskustva prilagode našim uvjetima i vlastitim karakterističnim pojedinostima. Bilo bi dobro da svi budemo dio te europske zajednice gdje bi stvarno imali dodatnu odgovornost da to što piše u zakonu i poštujemo.

Nakon dolaska demokratskih stranaka od 2000. godine mi smo pokušali definirati pravila igre drugačijom zakonskom regulativom. Osnovali smo Inženjersku komoru Srbije, ali nažalost gradili smo na lošim temeljima. Mnogo toga nije uspjelo i mnogo toga sistemski nije riješeno. Možda se trebamo ugledati na način kako su Slovenija i Hrvatska u kontekstu Europske Unije riješile te probleme i to nekako primijeniti kod nas. Na primjer, Zakon o planiranju i gradnji često se mijenja, a s druge donose se specijalni zakoni koji poništavaju sve što piše u Zakonu o planiranju i izgradnji. Država nas sve pokušava zbuniti i jedni investitori imaju jedna prava, a drugi druga. To je potpuno pogrešan pristup i nadam se da će se to uskoro promijeniti. Dok sam bio predsjednik Društva arhitekata Novog Sada i kasnije u Udruženju arhitekata Srbije uvijek sam smatrao da arhitekti trebaju okupljati profiliranu ekipu stručnjaka kako bi utjecali na određene segmente društvenih događanja.

No politika je toliko jaka da mi kao stručnjaci teško možemo utjecati na zakonodavna rješenja. Ne možemo niti predložiti ljude koji bi vodili ministarstva, tako se ti problemi sporo rješavaju. Ja posljednjih 25 godina djelujem na to, ali optimizam da ćemo živjeti u uređenom sustavu mi je sve manji.

ALEN: Kako danas možemo utjecati na unaprjeđenje položaja arhitektonske struke u društvu?

LAZAR: Mi sada pokušavamo napraviti pravu Komoru arhitekata u Srbiji. Dosad je inženjerska komora funkcionirala, ali potrebno je da arhitekti imaju svoju komoru po uzoru na europske koje su uređene jer arhitekti sami između sebe donose pravila. Mladi arhitekti su drugačije odgojeni, neiskvareni i pozitivniji prema promjenama i nadam se da će oni povesti struku u boljem pravcu i da će arhitekti imati prava, obaveze i čast da se arhitekturom bave na najbolji mogući način.