U vrijeme koje zaboravlja, ova edicija gradi. Gradi prostore znanja – prostore koji postaju omaž učiteljima arhitekture: tihim graditeljima čije znanja, poput pažljivo projektovanih struktura, prenosi se sa generacije na generaciju.

(Promišljanje o ediciji još uvijek traje. Ovo su prvi koraci razmišljanja.)

PROSTORI ZNANJA

Piše: prof. dr. Milenko Stanković

“Prostori znanja” ilustruju ne samo fizički ili konceptualni prostor u kojem se razmjenjuje arhitektonsko znanje, već složen sklop iskustva, emocija i čulnih doživljaja. Oni zajedno naglašavaju humanistički i višedimenzionalni aspekt arhitekture. U tom prostoru, učitelji i škola arhitekture imaju ključnu ulogu u prenošenju ne samo znanja, čulnosti i kreativnosti, već dublje razumjevanje složenosti života, rada i umjetnosti. Uloga učitelja[1] nije samo formalna, već duboko humanistička – kroz prenošenje znanja, on sazrijeva ljudski i profesionalno, oblikuje ne samo svoje učenike nego i samu arhitekturu. U tom slučaju, škole arhitekture nisu samo obrazovne institucije, već “živi” prostori znanja u kojem se oblikuju buduće generacije stvaraoca prostora. Kroz vijekove, škole arhitekture su podložne raznim promjenama, uvijek ostaju ti trajni prostori znanja – kontinuitet – koji čuva i razvija vrijednosti arhitekture tj. njenu tehniku i umjetnost oblikujući duh prostora u kojem se djeluje.

Nastavni program arhitekture, oduvijek je bio složen i maglovit, poput izgradnje ambijenta u kojem su isprepletene suprostavljene sile – tehnika i umjetnost, racionalno i emotivno, činjenično i intuitativno. Student je pozvan da na spoju tih suprostnosti oblikuje prostor za život, koristeći ne samo znanje, već i čula i emocije na koje arhitektura poziva.

Zbog toga su predavanja višeslojna i često zbunjujuća, jer učitelj, poput iskrenog graditelja ideja, koristi mudre misli, kao što je J. V. Geteova: „Razmišljanje je interesantnije od znanja, ali manje interesantno od posmatranja“, nastojeći da ne sputava kreativnost nego da je oslobodi. Cilj je usmjeriti studenta da kroz proces dizajn razvije emocionalnu inteligenciju i čulnu percepciju, kako bi u samom procesu mogao uskladiti brojne suprotnosti i odgovoriti na realne životne prilike i neprilike, koje su prisutne u teoriji i praksi arhitekture.

Učitelj tu igra ulogu “arhitekta nastave” – ne gomila činjenice, već pažljivo dozirano znanje, uvodi korak po korak u stvaralački proces. Time afirmiše promišljanje i razumjevanje ilustrujući da put učenja arhitekture nije lineralan ni logičan, već višeslojan, dinamičan i ispunjen emocijama. Student na tom putu upoznaje suštinu percepcije, uči kroz topao ljudski kontakt da aktivira sva čula i osjeti dubok humani poziv koji arhitektura nosi. Na taj način, on uočava specifičnosti načina života ljudi, njihovu povezanost sa tradicijom, skuplja bogata istustva iz svijeta umjetnosti, vježba čulne doživljaje, pripremajući se da komponuje ugodne događaje i doživljaje unutar arhitektonskog djela. Lični kontakt učitelja i studenta postaje temelj za uspješnu razmjenu znanja, prenošenje iskustva i afirmaciju procesa dizajna.

Studentu se otvaraju različiti putevi, među kojima sam bira one sigurnije i izvjesnije koje argumentovano brani, u dijalogu sa učiteljem on pronalazi nove mogućnosti. Iz te komunikacije uči kako da razumije spontan razgovor o životu i stvaralačkom procesu sa budućim investitorom, shvatajući značaj profesije za zdrav život porodice i zajednice.

Vjera u sopstvenu intuiciju, utemeljena je na iskustvima prošlosti i istraživanju kulture sjećanja.[2] Ona vodi ka spoznaji da ideje i mudrost iz prošlosti kriju putokaze za buduće vizije. Na taj način, brojne dileme iz procesa stvaralaštva postaju svijetlije i jasnije. Život i kultura sjećanja su ključni, nezaobilazne elementi u savladavanju umjetničke komponente i mudrosti stvaralačkog čina.

Tradicija nam često otkriva etičke i gotovo epske dimezije života. Uči nas kako da: spojimo osećaj ličnu skromnost s ponosom pripadnosti, nasleđe ne bude teret, već temelj iz kojeg se gradi identitet.

U tom duhu, tradicija ne trpi sujetu ni gordost – ona oblikuje prostor ljudske mjere, u kojem se vrijednuje znanje, čestitost i dijelo.

Učitelji su ostavili neizbrisiv trag u arhitektonskoj profesiji, oblikovali nove generacije stvaraoca prostora. Bili su – i ostali – tihi graditelji koji poštuju duh zajednice: skromni, mirni, otvoreni, plemeniti ljudi, puni razumjevanja i životne mudrosti. Mnogi učitelji su bili izuzetni crtači, slikari, glumci, režiseri, muzičari, pripovedači – stvaralački višedimenzionalni, uvijek odani stvaralačkom pozivu. Njihova uloga je da prevazilaze akademske okvire, kao: neumorni mislioci, umjetnici, vizionari i ljudi visoke moralnih karakteristika – čovječnosti. Oni su s dostojanstvom rješavali izazove koje su im život i društvo nametali.

Upravo iz potrebe da se prekine tišina, nastaje incijativa za pisanje ove ediciju. Uočena je nedovoljna valorizacija zaostavština izvanrednih učitelja arhitekture sa prostora nekadašnje teritorije SFRJ – onih čiji su tragovi duboko utkani u temelje školovanja, a čija djela se danas prečesto prepuštaju zaboravu.

Ova edicija teži da re-aktivira kulturu sjećanja, jer sve ono što nije zapisano, postaje zaborav. Zapis postaje način gradnje sjećanja – alat za očuvanje tragova onih koji su oblikovali znanje i formirali generaciju arhitekata na ovom prostoru.

U toj namjeri, incijativa za pisanje ove edicije ne zastuvlja se samo na prošlosti. Ona poziva na novo promišljanje, koje će, oslonjeno na mudrost prošlosti trasirati puteve ka savremenim i budućim vizijama arhitektonske prakse i pedagogije.

U vrijeme koje zaboravlja, ova edicija gradi. Gradi prostore znanja – prostore koji postaju omaž učiteljima arhitekture: tihim graditeljima čije znanja, poput pažljivo projektovanih struktura, prenosi se sa generacije na generaciju.

ŠKOLA ARHITEKTURE U BANJOJ LUCI

Škola arhitekture u Banjoj Luci, nakon tri decenije postojanja i useljena u novu zgradu, započinje refleksiju svog razvoja. Kroz analizu prošlosti i temelje znanja, dokumentuje dostignuća i vrijednuje trenutni nivo arhitektonskog stvaralašta na ovim prostorima. Ova edicija predstavlja kontinuitet tradicije i istorije škole, otvara dijalog sa drugim školama arhitekture u regionu odakle potiču naši profesori. Cilj je oblikovati nove poglede i vizije razvoja arhitekture.

U vrijeme u kojem se zaborav često ističe, ideja da “sve počinje danas, od nas” postaje dominantna. Suprostavljajući se toj, sve prisutnijoj ideji u društvu, škola arhitekture u Banjoj Luci  podsjeća na važnost kontinuiteta i naslijeđa. Ova edicija otvara prostor za sagledavanje različitih pristupa obrazovanja, promjena i uticaja koji su oblikovali arhitektonsku misao. Ona afirmiše kulturu sjećanja kao temelj za odgovorno projektovanje u budućnosti.

U skladu sa tim, edicija funkcioniše kao arhitektonska crtež – slojevito bilježi i povezuje generacije učitelja, tretira njihovo znanje i pristupe kao temelje na kojima se gradi nova struktura arhitektonskog obrazovanja. Kroz razmjenu iskustva, uspostavlja se konstruktivni dijalog elemenata, stvara čvrsta i održiva mrežu za razvoj budućih arhitektonskih umova.

Iz ove strukruralne osnove proističu dvije temaske cijeline, koje arhitekturu definišu kao naučnu, humanu, umjetnička i zanatsku disciplinu. One uključuju proces „učenja kroz djelovanje“ [learning through doing], kako je naglasila Hannah Arendt, čime se potvrđuje dinamična i praktična priroda arhitektonskog stvralaštva.

UČITELJI ARHITEKTURE

Prva tema okuplja Učitelje arhitekture povezane zajedničkom niti – razumjevanje arhitekture kroz ključno pitanje: Šta za njih predstavlja kuća? Odgovor se otvara kroz analizu i djela akademika Živorada Jankovića (Višegrad 1924.-Sarajevo 1990.) i prof. dr Branislava Milenkovića (Beograd 1926.-Beograd 2020.). Učitelji arhitekture koje predstavljamo nisu bili samo prenositelji znanja, već stubovi čvrstih vrijednosti – pravedni, dosledni, strpljivi i mudri. Njihov nesvakidašnji pristup obrazovanju i odnos prema studentima danas djeluje kao rijedak, neprolazan model. Sa izoštrenim pogledom i dubokom posvečenošću, gradili su temelje ne samo znanja, već i međusobnog poštovanja i tolerancije. Njihova energija i strpljenje, uz uvažavanje različitosti, ostaju trajni putokazi za stabilan i siguran razvoj arhitektutre kao profesije na ovim područima. Zato, ne zaboravimo ove učitelje i škole – njihovo nasleđe je temelj na kojem treba da gradimo i osavremenimo arhitektonsko obrazovanje za nove generacije.

ARHITEKTURA KAO ŠKOLA

Druga tema usredsređuje se na ideju Arhitekturu kao škola – na formiranje, rad i saradnju različitih škola arhitekture. Kroz analizu sličnosti i razlika u pristupima, ova cijelina otkriva kako se nastavni proces kontinuirano unapređuje i osavremenjava. Uvođenje inovativnih metoda postaje ključni konstruktivni element u arhitektonskom okviru obrazovanja. On omogučava fleksibilnost i prilagodljivost novim izazovima, gradeći stabilnu, ali dinamičnu strukturu budućih generacija arhitekata.

Kenneth Frampton se distancira od nametanja novih modela arhitektonske prakse, fokusirajući se umjesto toga na vraćanje suštine arhitekture kao sredstvo za djelovanje. Postavlja se ključno pitanje: kako povratiti humanu ulogu u arhitekturu, unaprijediti nastavni proces i uspostaviti plodonosniju saradnju među školama arhitekture? Njegov rad nastoji da poveže teoriju i praksu, upravu i zakonodavstvo, sa ciljem podizanja kvaliteta života savremenog čovjeka na viši nivo – kroz pravdu, sigurnost i zdravije uslove življena. Upravo nas škola arhitekture iz prošlosti uče da je moguće njegovati ljubav, vjeru i nadu, te jačati samopouzdanje za humanije i izvjesnije stvaralaštvo u budućnosti,

Inicijalni autorski tim ukazuje na osjetljiva mjesta u procesu obrazovanja arhitekata, približava ih izazovima Novog doba. Arhitektura crpi inspiraciju iz prirode, istorije, psihologije i filozofije, dok se iskustva stiču kroz život, rad, duhovnost i humanost. Ljubav, vjera i nada predstavljaju temelj uspješne kreacije, jer je put stvaranja neizvjestan i ispunjen emocijama, željama i nadanjima. Praksa i nauka zajedno tragaju za načinima kako da arhitektonsko djelo oživi kroz planirane doživljaje i događaje, darujući život fizičkoj strukturi.

Ova misao jasno nas podjeća: budućnost smo pozajmili od svojih potomaka, a ne naslijedili od naših predaka. Zato ljubav, vjera i nada treba da oslikaju arhitekturu kao izrazito humanu profesiju – misiju i zadatak koji nas obazuje da oblikujemo prostore s pažnjom i odgovornošću.

UČITELJ I ŠKOLA ARHITEKTURE

Aktiviranjem prostora znanja kroz temu edicije Učitelj i škola arhitekture kroz vrijeme, otvara se kritički uvid u savremni trenutak društva – ono koje, suočeno s izazovima i posljedicama prošlih odluka, nastoji učiti iz propusta, grešaka i stečenog iskustva. U tom kontekstu, učitelj i škola arhitekture postaju ključni nosioci promjena: ne samo kao čuvari znanja, već i kao katalizatori budućih vrijednosti, oslonjeni na prošlost, odgovornost i stalno preispitivanje.

Evidentiranjem propusta u obrazovanju i praksi, edicija Učitelj i škola arhitekture kroz vrijeme saoštava javnosti činjenicu: arhitektura – kao i medicina druge humane nauke – zaboravila da je čovjek nedjeljiv dio prirode. Postavlja se ključno pitanje: šta još mora da se dogodi da bi se škole arhitekture jasno ogradile od nerazumnih i konfliktnih rješenja? Bitno je napomenuti da edicija definiše škole arhitekture ne samo kao edukativne institucije, već mjesta na kojima se oblikuje svijest budućih studenata o humanim vrijednostima profesije. Stoga obrazovni proces kroz ediciju proizvodi humanu arhitekturu dostupnu svima.

Pored detaljne analize obrazovnog procesa, edicija ima širi cilj – da sagleda ulogu arhitekture kao praktične discipline i društvenog fenomena, koja oblikuje i odgovara na savremene društvene, ekonomske i kulturne izazove. Cilj edicije jeste da kroz analize ojača ulogu arhitekture u savremenom društvu, posmatrajući je kao humanu disciplinu koja spaja naizgled nepomirljive apspekte kroz umjetničku dojam.

Zaključno, edicija Učitelj i škola arhitekture kroz vrijeme poziva na promišljanje i odgovornost – da ne zaboravimo izvore znanja i vrijednosti iz prošlosti, a istovremeno hrabro oblikujemo budućnost. Saoštava da arhitektura nije samo tehnički ili estetski izazov, već humana djelatnost koja služi čovjeku i prirodi. Cilj edicije jeste da kroz kontinuirano podsjećanje, kritički dialog i otvorenost prema promjenama, škole arhitekture, zajedno sa svojim učiteljima, izgrade čvršće temelje za održivu, inkluzivnu i promišljenu arhitektonsku praksu. Na taj način škole arhitekture i njihovi učitelji postaju centri kreativnosti i društvene odgovornosti, spremni da odgovore na izazove savremenog doba.

[1] Život i rad akademika prof. Živorada Jankovića i prof. dr Branislav Milenković bili su povod i inspiracija za ovu ediciju. Bila je sreća biti njihov đak, družiti se i spoznati zanimljiva sjećanja, upoznati detaljnije njihov život, koji nije poznat široj javnosti.

[2] Vidi više, Jelena Stanković, Doktorska disertacija, Mapping and Memory in Banja Luka, Univerzitet Dandu, Škotska, odbranjena 17.11.2016.