Trebamo generaciju mladih ljudi koja će shvaćati svijet u kojem živimo onakvim kakav on zapravo je i koji će razumjeti da je naše direktno okruženje jedina platforma u kojoj možemo djelovati, a potom je subverzivno transformirati u alat za mijenjanje svijeta.

Intervju je proveden u suradnji s Oris Kućom arhitekture u sklopu manifestacije Days of Oris 25.

Intervju pripremio i vodio Alen Pučar

Bevk Perović Arhitekti (Slovenija)

Godine 1997. Vasa J. Perović i Matija Bevk osnovali su ured Bevk Perović arhitekti u Ljubljani. Njihova arhitektura usmjerena je na istraživanje programskih reinterpretacija i odgovaranje na političke, društvene, okolišne i materijalne uvjete, rezultirajući rješenjima koja nadilaze samu funkciju. Studio je stekao velika međunarodna priznanja, uključujući nagradu Mies van der Rohe za nadolazeće arhitekte (2007.), Kunstpreis Berlin (2006.), nekoliko nagrada Piranesi i Plečnikovih nagrada u Sloveniji, među ostalima. Osvojili su i nagradu Red Dot Design za jedan od svojih dizajna rasvjete, što odražava njihovu kontinuiranu dizajnersku praksu uz arhitektonsko djelovanje. Bevk Perović arhitekti pobijedili su na velikim međunarodnim natječajima, uključujući one za obnovu ljubljanskog Dramskog kazališta, novu Nacionalnu biblioteku u Ljubljani, Neue Galerie u Bečkom Novom Mjestu i stambeni neboder Nordbahnhof u Beču, među ostalima.

ALEN: Odnos funkcije i forme oduvijek je bio središnja tema u arhitekturi, no u Vašem procesu projektiranja gotovo jednaku važnost ima i pitanje programa objekta. Kako relacija ovih kategorija utječe na Vaš rad?

VASA: U prvom trenutku nas najviše zanima programska definicija objekta, a zatim i njegova konstrukcijska definicija. Pritom program promatramo kroz funkcionalan pristup. Forma objekta je vrlo često relativna u našim projektima, možda jer nam nije primarno zanimljiva, već je posljedica ovih prvih odluka.

ALEN: Programska redefinicija je često u fokusu Vaših projekata. Koje su glavni razlozi za primjenu ove metode i što su njene prednosti?

VASA: Pokušavamo proizvesti zgrade koje će biti moguće programski redefinirati. Mi gledamo na objekte kao na platforme koje će moći dugo preživjeti poticanjem vlastitih transformacija u budućnosti. Prednost ovog pristupa je otvorenost. To je u suštini najzeleniji pristup arhitekturi koji poznajem. Arhitektura neće postati zelenija dodavanjem još toplinskih izolacija ili debljih stakala, već  ako će se tijekom svog životnog vijeka moći promijeniti. Tako objekt postaje otvorena platforma za moguće promjene programa tijekom upotrebe. Najbolji primjer toga je rimski Panteon koji je svojom transformabilnošću kroz dvije tisuće godina dokazuje da je ono što je programski fleksibilno na pravi način istovremeno i održivo.

ALEN: Jedna od najkompleksnijih tipologija može biti naizgled jednostavna obiteljska kuća. Budući da s tom tipologijom imate veliku količinu iskustva, koje glavne niti vodilje biste istaknuli u projektiranju obiteljskih kuća?

VASA:  Možda bi neki student nižih godina arhitekture rekao da je to najjednostavniji program, budući da se na prvi pogled čini banalan – dnevni boravak, određen broj spavaćih soba, kuhinja, blagovaona… Međutim način uspostave odnosa između tih programa sve do neke interne trajektorije ljudi koji tamo žive ili relacije prema vanjskom svijetu koji kuću okružuje, to je u srži ono što oblikuje unikatno rješenje. Slažem se da je to izrazito kompleksno jer pitanje je kako iz zadatka koji se ponavlja tisuću puta u životu napraviti unikat. Razumijevanje konteksta tu pomaže, a tri su njegove ključne razine: fizički, kulturni i osobni kontekst. Na primjer, radili smo kuću za obitelj s četvoro djece gdje su u fokusu projekta bile dječje sobe. Pitanje je bilo kako uspostaviti situaciju u kojoj ta obitelj može čitav svoj život slaviti sreću zajedništva koja ih je definirala. Dok su djeca bila mala, kuća je zato imala klizne stijene dječjih soba kako bi roditelji mogli spavati zajedno s djecom u toj željenoj zajedničkoj platformi. Naravno, situacija se promijenila kako su djeca postajala starija. Ipak, kuća je funkcionirala vrlo specifično za situaciju para koji ju je naručio i to je bio njen kontekst.

ALEN: Kako povezujete dizajnersku praksu s arhitektonskim djelovanjem i postoji li granica između dizajna i arhitekture? 

VASA: Nekad pristupamo kućama kao stanovima u višestambenim zgradama, pa tako očekujemo da će se ljudi sami izraziti u prostoru koji im proizvedemo. Vrlo često smo bili nezadovoljni načinom na koji ljudi opreme prostore koje smo projektirali, ali nikad nismo bili ljuti ili žalosni jer to znači da su to zaista postali njihovi vlastiti prostori. S druge stane, imamo projekte gdje smo bili prisutni u svim odlukama vezanim za kuću do zadnjeg detalja, nekad uključujući čak i čaše za vodu. Matija i ja imamo malu dizajn-praksu gdje oblikujemo stvari koje kasnije koristimo u svojim projektima, kao svojevrstan izlet iz arhitekture. Mnogo puta smo zaključili da ne možemo pronaći dovoljno jednostavne ili neutralne predmete za naša arhitektonska rješenja pa smo ih odlučili sami projektirati, a nakon što smo ih koristili u svojim projektima neki su se zadržali kao proizvodi.

ALEN: Autori ste prve suvremene džamija u Sloveniji u sklopu Islamskog centra u Ljubljani. Kako arhitektura može doprinijeti dijalogu kultura kroz reinterpretaciju tradicije?

VASA: Danas je to projekt koji je dobro prihvaćen i od Islamske zajednice i od Ljubljančana. Ipak, s jedne strane mnogo godina je postojao otpor gradnji džamije u Ljubljani. Islamska zajednica desetljećima nije mogla dobiti lokaciju za gradnju džamije, sve dok im gradonačelnik nije prodao jednu gradsku lokaciju. S druge stane, kad je naš rad bio izabran na natječaju, Islamska je zajednica htjela zaustaviti projekt jer mnogi stariji članovi nisu prihvaćali naše rješenje. To je zato jer objekt nije izgledao kao tradicijska džamija kakvu su poznavali iz svojih sela i nisu ga mogli zamisliti kao njihovo mjesto molitve. Tada je najvažnija osoba u komunikaciji između nas i vjerske zajednice bio ljubljanski muftija. On je uspio svojim vjernicima objasniti da ova džamija nema namjeru izgledati kao ona iz njihovog sela, nego džamija kojom muslimanska zajednica komunicira sa svijetom koji je okružuje, što je bilo ključno da ta relativno tradicionalan tema religijskog objekta bude prihvaćena.  Na kraju je taj sklop zgrada doživio veliki uspjeh jer je prihvaćen i kao veliki doprinos Islamske zajednice javnom prostoru grada, pa su i oni sad izrazito ponosni na njega. Svi događaji koji se tamo održavaju su danas posjećeni od strane stanovnika koji žive u susjedstvu isto kao i od strane članova Islamske zajednice.

ALEN: Nasuprot toga, obnova povijesne baštine nudi mnoge mogućosti kreativnih iskoraka, no podrazumijeva i brojne izazove. Kakva iskustva imate iz projekta Galerije i obnove kazamata u Bečkom Novom Mestu?

VASA: U projektu nove Nacionalne knjižnice u Ljubljani (NUK) smo se tradicijom i poviješću bavili na jedan način, dok smo se u projektu Galerije u Bečkom Novom Mjestu istom temom bavili na potpuno drugi način. Za NUK radimo novu konstrukciju koja je bazirana na ostacima stare rimske, dok je u projektu sklopa Galerije jasna linija gdje radimo novu konstrukciju i ona se ne miješa sa linijom stare. Kazamate smo očistili od prezidavanja i osposobili da prostor primi novi program – izložbeni prostor. Uz to smo dodali potpuno novi prostor Kunsthalle sakriven sa stražnje strane objekta te zonu ulaza u čitav taj podzemni svijet s prednje strane. Tako smo se tu bavili temom superpozicije novog i starog, dok je u projektu za NUK središnja tema bila rast novog i starog.

ALEN: U kojem smjeru bi se trebala kretati regionalna arhitektura i koje su glavne prilike za njen daljnji razvoj?

VASA: Ako govorimo o regionalnim praksama, potrebno je abolirati ružne stvari kojima se svakodnevno bavimo. Ne možemo se samo buniti i žaliti kako je društvena situacija takva da nitko ne razumije potrebu za arhitekturom. Mi kao arhitekti moramo transformirati, to je naše jedino oružje s kojim možemo potencijalno izgraditi budućnost. Trebamo operacionalizirati sve te probleme i iz njih pokušati napraviti kvalitetu. Mislim da smo mi pokazali da je to moguće u kontekstu slovenske problematike. Postoje određene specifičnosti u svakoj od država regije.

Mnogima se čini da je Slovenija bolja od ostalih, ali ja mislim da nije bolja nego se jednostavno radi o drugom tipu konteksta. Zato je važno početi iz anomalije koju stvara situacija i to transformirati u potencijalnu budućnost projekta. Trebamo generaciju mladih ljudi koja će shvaćati svijet u kojem živimo onakvim kakav on zapravo je i koji će razumjeti da je naše direktno okruženje jedina platforma u kojoj možemo djelovati, a potom je subverzivno transformirati u alat za mijenjanje svijeta.