Kako je zamišljena urbana transformacija nekadašnjega vojnog areala Vallelunga u novi gradski centar i inovacijsku zonu za budući razvoj grada Pule.

Autori: Alen Žunić i Petra Vlahek, Studio ALBATROSS, Zagreb

Pula je jedan od rijetkih ‘živih’ hodograma kroz urbanu povijest, muzej svih slojeva koje jedan grad može nataložiti vremenom – od ilirske prethistorije do danas. Višeslojnost i raznovrsnost za posljedicu imaju naizgled fragmentiranost i vidljive ‘otoke’ što svojom pojavom nadilaze tkivo grada – od histarske gradine, rimskog amfiteatra, preko renesansno-barokne tvrđe, opsežnog sustava austro-ugarskih vojnih utvrda i naposljetku suvremenih slojeva brodogradilišne djelatnosti danas ‘zarobljene’ u samome centru mjesta. Iako se snažno razvila još u rimskoj antici kada je bila neodvojivo povezana s agrarnom centurijacijom što je još uvijek odlično sačuvana u zaleđu grada, Pula danas ima priliku kreirati novi identitet koji nadilazi benefite povijesne baštine, turizma i naslijeđene ‘prljave industrije’ te koristi prednosti – i prošlosti, i suvremene urbane sredine.

Kako bi se to zaista i ostvarilo arhitekt Alen Žunić, voditelj arhitektonskog ureda ALBATROSS i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, zajedno s projektanticom Petrom Vlahek, od Grada Pule dobio je zadatak osmisliti kreativnu urbanu transformaciju nekadašnjega vojnog areala Vallelunga na sjeveru pulskog zaljeva koji bi trebao postati Zona inovacije Pula, ili skraćeno – ZIP. Vallelunga je izrazito veliki urbanistički potencijal Pule površine od čak 25 hektara, ispunjen s više od 30 napuštenih vojnih građevina kojima se kroz rekonstrukciju i prenamjenu može ponuditi nova budućnost usmjerena prema gradu, prema znanjima i inovacijama 21. stoljeća, kao zalog za sljedeće stoljeće.

Novi gradski centar

Razvojem Vallelunge Pula planira formirati treći gradski centar, odnosno ona je zadnji segment koji nedostaje da sa svojim poslovnim, sportsko-rekreacijskim i kulturno-društvenim sadržajima nadopuni isključivo stambene zone susjednih naselja, prvenstveno Velog Vrha, ali i na sjeverozapadu planirane Karšiole. Time bi se zaokružile sve buduće potrebe novog centra i formirala bi se atraktivna integralna urbana cjelinu na sjeveru pulskog zaljeva. Međusobno bi se stanovanje i novi ZIP povezali zelenim koridorima, planiranim cesta i rotorima, mogućim putevima i biciklističkim stazama. Pri tome bi Zona inovacije postala nadogradnja stanovanju kao mjesto rada, ali i odmora jer se cijeli obuhvat planira kao otvoreni javni park uz obalu mora. Također, Vallelunga je već neki niz godina fizički dostupna javnosti, ali neuređena, a sa novoprojektiranim stazama, šetnicama, putevima i prolazima cijela zona će postati lako pristupačan i poželjan dio grada, dizajnirana zelena oaza u neposrednoj blizini središta Pule. U rješenju ZIP-a projektirani krajobraz je osmišljen na način da se čovjekovo okruženje pretvori u ugodan i zdravi prostor koji neće biti pogodan samo za rad na projektima istraživanja i inovacije već će koristiti i za druženja, neobavezne posjete Vallelungi i za brojna, trenutno i nepoznata, društvena događanja i okupljanja.

Radni naslov projekta inicijalno je bio ‘Mediteranska silicijska dolina’ što je arhitektima poslužilo više kao inspiracija koja im je pomogla usmjeriti rad i istraživanje referentnih primjera. Novi identitet Pule, kao vrhunskog grada inovacija, je prema njihovom tumačenju moguć budući da je grad istovremeno dovoljno malen da u kratkom vremenu preuzme takvu ulogu, ali je i dovoljno velik, s postojećim brojem ljudi, sveučilištem i inicijalnim fondom intelektualaca, da uspije. Jedan od ključnih faktora uspjeha takvih inovacijskih sredina je odličan zemljopisni položaj, ugodna klima i poželjni životni ambijent kojega Pula već ima. Upravo ovakvom novom inovacijskom zonom stvorilo bi se mjesto gdje se susreću i povezuju inženjeri, programeri, znanstvenici i istraživači, ali i građani i turisti koji posjećuju grad. Kompresija sadržaja i izgradnje višestruko bi akcelerirala gustoću mogućih suradnji i razmjenu znanja, a ključni faktor za stvarni razvoj – face-to-face interakcije – omogućile bi pravu poduzetničku kreaciju. Tako bi Pula mogla postati grad budućnosti koji bi razvijao zanimanja i inovacije koje će i 2050. biti aktualne i korisne.

Zelena oaza i ortogonalna mreža

U cijelom projektu projektanti su se trudili ne samo sačuvati zatečeno zelenilo nego ga i dodatno naglasiti novom sadnjom, a u konačnici je više od 90% obuhvata prožeto prirodom. Osim uobičajenih parkova, urbanih džepova i javnih površina trgova uveli su i tematske zelene predjele poput edukativne mediteranske šume, hrastova gaja, botaničkog vrta autohtonih vrsta i velike rekreacijske park-šume na zapadu Vallelunge. Pri tome su i brojne zgrade u njihovom rješenju dobile zelenilo unutar sebe ili na krovovima što je motiv koji su preuzeli sa postojećih vojnih objekata koji su uslijed nekorištenja unazad par desetljeća dobili ‘zelenu patinu’ bilja koje osvaja arhitekturu pa je već pomalo izbrisana granica između artificijelnog i naturalnog. Osim sa stazama, putevima i pojedinačnim objektima za građane i posjetitelje projektni prijedlog ostvaruje i benefite za ostale aktere u ekosustavu uvođenjem specifičnih tema kao što su linije mikroklimatskog zida, ‘hoteli’ za kukce i ptice, kišni vrtovi i manji rasadnici.

U tako sačuvanom slobodnom i organičnom zelenilu, i nepravilnom pružanju terena, arhitekti Žunić i Vlahek probali su uvesti urbani red, provesti jasan raster staza i puteva. Njihova ortogonalna ‘mreža’ u ovom slučaju nije memorija rimske centurijacije i poljoprivrednih podjela, to nisu ni pravilni austrougarski stambeni blokovi, već zelenilo ili green grid. Inspiracija za korištenje grida kao glavnoga upravljačkog sustava uređenja nastavlja se, prema njihovim riječima, metaforički na racionalnost i discipliniranost ‘vojne planimetrije’. Smatraju da se Vallelunga se može tretirati kao suvremeni Timgad, samo umjesto vojne namjene dolazi istraživačka, umjesto izolirane zone nudi se otvorenost građanima, a umjesto 1. stoljeća antike pojavljuje se društvo 21. vijeka.

Međutim, postoje i dva značajna layera koji odskaču iz pravilno projektirane mreže. Prva je ‘petlja’ koja se u zaobljenim linijama proteže uz vanjski rub Vallelunge. Ona bi trebala sve buduće slojeve ZIP-a povezivati kao pješačko-biciklistička rutu i za razliku od čvrstoga funkcionalnog rastera predstavljala bi naglašeni kontrast u vidu ambijentalne, organične staze. Drugi specifični element je izduljeni mol ‘zaboden’ u more, a u rješenju je naveden kao moguća opcija, ne kao obavezna intervencija. Kako Pula trenutno ne živi na moru, oko zaljeva, uvodi se urban needle (‘igla’) kao podsjetnik da grad ne završava na liniji obale već valja omogućiti i kretanje duboko u masu mora. Needle je planiran kao anketna opcija i nekoliko je prednosti njegova uvođenja. Kompozicijski postaje atraktivna prostorna intervencija, svojevrsni land art koji se pojavljuje umjesto visoke zgrade ili vertikalne ekstravagante ikone. Namjenski je javna pješačka horizontala i može udomiti javne sadržaje – tribinu, sunčalište, gledalište za kino na vodi, mali amfiteatar, te cafe bar, shop i priključke sportskih sadržaja. Ujedno je ovakav mol, koji se proteže 300 m od kopna, i ekstenzija šetališne linije obale. Na kraju poteza ‘urbane igle’ predviđen je vidikovac, a omogućio bi atraktivne vizure s mora na povijesni centar grada i arenu.

Prenamjena umjesto nove izgradnje

Kako bi cijeli razvoj bio u skladu s globalnim ciljevima održivosti, umjesto predlaganja brojnih novih objekata rješenje se fokusira na alate prenamjene, rekonstrukcije i restauracije postojećih struktura što su arhitekti ovdje uspjeli primijeniti nakon što su prije projektiranja napravili okvirnu valorizaciju građevina na Vallelungi. Pri tome im je bilo najteže pronaći delikatnu ravnotežu između uzbuđenja i ograničenja, osmišljanja novoga i čuvanja staroga vrijednog sloja. Krajnje, i svaki čin očuvanja podrazumijeva neku razinu redizajna i revizije zatečenog, odnosno novu intervenciju. U inicijalnom koraku definirali su ‘vokabular’, koje pojmove i značenja će primjenjivati za pojedine objekte, a uveli su ne samo arhitektonske pristupe obnovi već i urbanističke poput rehabilitacije koja je za propitivanje Vallelunge primjenjiva na cijelu zonu i za sve objekte koji dobivaju novi život (to nije tehnički postupak nego programski).

Uz to, cijela zona planira se kao naglašeno pješački dio grada, s automobilskim prometom jedino po gornjem obodu ZIP-a i s tek nekoliko punktova uz rubove gdje su parkirališta ili garaže. Zbog promjenjive topografije predviđene su brojne poprečne šetnice, urbana stubišta, serpentine, ali i točkasto smještene staze za trčanje, a kroz središte cijele zone u smjeru zapad-istok proteže se gotovo kilometar duga pješačko-biciklistička promenada kroz zelenilo, kao glavna avenija kretanja budućim gradskim centrom inovacija. Njome se može doći od jednog do drugog kraja Vallelunge za 13-14 min, a biciklom za svega 3 min, i upravo ona predstavlja decumanus zone o kojemu sam ranije govorio.

Pulski inovacijski centar

Cijeli obuhvat Vallelunge podijeljen je u tri zone (A, B i C), a svaka od njih drugačije je tematski osmišljena. Prva faza u budućem razvoju je zona ‘A’ ili Pulski inovacijski centar. Radi se o najsjevernijem dijelu koji obuhvaća dvije glavne zgrade ovog rješenja koje će Grad prve izvoditi, a to su inkubator, koji je nizak objekt, nenametljivog oblikovanja, sa svojim akcentnim billboardom, i akcelerator što se nalazi u nastavku prema jugu. On nastaje ukopavanjem u teren i srasta sa zelenilom. U ostatku zone A su smještene izdužene lamele jednostavnog oblikovanja, unutar maksimalne visine od 10 m koliko je dozvoljeno prostornim planom, a na zapadu su ugostiteljsko-uslužni objekti cafe bara i restorana za zaposlene, ali i za posjetitelje, turiste, građane.

Naijstaknutiji objek cijele zone je spomenuti inkubator koji je zbog svojih dimenzija doživio neočekivani obrat u procesu projektiranja. Arhitekti su proveli inverziju kojom su pročelja povijesne zgrade pretvorena u interijer novoga volumena (koncept ‘kuće u kući’). Kako je veličina inkubatora od svega 400 m2 bliža dimenziji obiteljske kuće, cijeli objekt je na taj način i projektiran – kao parafraza rimske vile što je legitimna interpretacija arhitekture u gradu s tako naglašenom antičkom tradicijom. U novoj ‘Kući inkubacije’ pojavljuju se atrij i peristil koji su posljedica nužnosti, problema kako vizualno povećati tlocrt zgrade, a ostati u istim gabaritima bruto površine. Atriji unutar novog inkubatora imaju prilike postati kreativni surogati javnog prostora, a uklanjanje krova iznad postojeće zgrade ne znači umanjivanje vrijednosti zatečenoga već naprotiv, tako dobiveni novi atrij, šupljina okružena povijesnim zidovima, postaje najvažniji dio ‘kuće’, kao u Rimu koji je atrij koristio za slavlja, vjenčanja, druženja, ručak, odmor,…

Druga ključna zgrada je akcelerator koji je konceptualno hibrid teatra, kao prepoznatljive tipologije Pule, i austrougarskih utvrda koje su ukopane, a danas su redovito po krovu prekrivene i samoniklim zelenilom te gotovo sve imaju projektirane ‘atrije’, udubine u volumenu. Takav tip arhitekture, koju je preuzelo zelenilo, vidljiv je u cijelom obuhvatu zbog izostanka djelovanja čovjeka zadnjih desetljeća, a motiv građenja prirodom smo afirmirali kao osnovu za novu zgradu. Projektanti su primijenili tu memoriju prostora, genius loci zone, pa akcelerator podsjeća na poznate forme u okruženju i nastavlja ih u novoj zgradi kroz suvremenu interpretaciju. Također, urbanistički zgrada odgovara svojim rješenjem na lokaciju koja je u djelomičnoj depresiji naspram ostatka terena. Kako se parcela akceleratora nalazi na nižoj koti u odnosu na obližnji park novi objekt ne pokušava dominirati okolišem već se djelomično ukopava, a krov postaje ekstenzija javnog prostora, dostupnog svima, ne samo zaposlenicima akceleratora.

BlueTech kampus Pule

U  zoni B se nalazi veliki broj zanimljivih programa, a ona već samim pogledom na vizualizacije ima drugačiji pristup, sa velikim volumenom koji unutar sebe obuhvaća i čuva nekoliko postojećih zgrada. Tom zonom dominira megaobjekt koji je zamišljen kao BlueTech kampus, a prati oblikovni jezik inkubatora i akceleratora, sa translucentnim pročeljem i insertima atrija unutar kojih je zelenilo, a veličinom je u skladu s važećom planskom dokumentacijom prema kojoj je dozvoljeno osmisliti građevine do 10.000 m2. Tipološki je taj kompleks hibrid industrijskih hala za izgradnju brodova kakve su vidljive u Puli, a u unutrašnjosti ima cijelu mrežu puteva i prolaza što je pak uobičajeno za rimski grad-palaču. Na kraju je dobivena zgrada toliko velika da je postala svojevrsni grad u gradu i udomljuje brojne suvremene sadržaje poput centra za pomorsku biotehnologiju, plavu energiju, za istraživanje materijala i za pomorsku robotiku i brodogradnju.

Posljednji dio ZIP-a, zona ‘C’, više je orijentirana na sportsko-rekreacijske sadržaje sa veslačkim i jedriličarskim klubom, zatim na inovacije u području agrikulture sa OPG centrom i agro-inkubatorom te na kulturno-društvene programe sa filmskim hubom, inkubatorom za kulturu i interpretacijskim centrom. Obje ove zone (B i C) su u neposrednom doticaju s obalom pa se sa svojim programima i mogućnostima korištenja šire na more. Konceptualno je moguće u budućnosti na morskom dijelu uz zonu ‘B’ predvidjeti poligone za istraživanja, plutajući solarni park ili točke za testiranje robota, a uz zonu ‘C’ se mogu vezati plaže, bazeni za vaterpolo ili površine za akvakulturu. Naravno, sve to je moguće uz pretpostavku da će se u nadolazećim desetljećima ulagati u pročišćenje zaljeva što danas više nije znanstvena fantastika jer postoje gradovi, poput Kopenhagena, koji su to odavno već proveli.