‘U tih 20 godina pregovarali smo ko će raditi izvedbene projekte, pa je ponekad nedostajalo i novca za gradnju, a bilo je i nekih izmjena na koje sam kao autor bio spreman. Od mojih profesora sam naučio da je najvažnije da dobijete posao ili prvu nagradu na konkursu, a onda morate znati i da budete malo fleksibilni i prođete kroz sve te prepreke koje vam postavljaju investitori. Negdje malo popustite, napravite neki kompromis, ali cjeline se ne odričete’, govorio je Štraus o građenju Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu.
Kada bismo pogledali Sarajevo, bez projektovanih objekata Ivana Štrausa, zasigurno bi imalo neku drugu percepciju. Ivan Štraus je rođen je 28. juna 1928. godine u Srbiji, u selu Kremna na sjeveru Zlatibora. Odrastao je u Banja Luci. 1947. godine, počeo je arhitektonske studije u Zagrebu, a diplomirao je 11 godina kasnije, 1958. godine na Tehničkom fakultetu u Sarajevu.
Kako kaže, sve to što se predavalo na fakultetu je za njega bilo sporedno.
Za jedan od intervjua, rekao je: „Počeo sam raditi i zarađivati još kao student. Kad sam počeo kući da donosim pare, majka je u početku mislila da sam ih negdje ukrao – nije vjerovala da se sa tako malo godina može pristojno zaraditi pišući cijene za robne kuće. Onda sam u jednom periodu smišljao rebuse i križaljke za Oslobođenje i pravio ilustracije za pripovijetke koje su objavljivane u novinama. Bio sam dobar crtač, išlo mi je to od ruke.“
1952 godine Ivana Štrausa pozvali su na razgovor trojica njegovih profesora: Finci, Taubman i Šamanek, da kao ravnopravan autor radi sa njima na dva republička konkursa. To je za njega bila velika čast i priznanje. Prema njegovim riječima, ti su mu projekti otvorili mnogo prostora i koristili više nego sva predavanja na kojima je prisustvovao na fakultetu. Rezultat saradnje je bio sjajan – prva nagrada za hotel u Foči i treća za upravnu i stambenu zgradu u centru Sarajeva. Već od 1952. godine počeo se baviti arhitektonskom djelatnošću učestvujući u arhitektonskim natječajima. Od tada je osvojio oko 30 vodećih nagrada za arhitekturu a pobijedio je na mnogim državnim i međunarodnim konkursima.
Neki od najznačajnih objekata Štrausovog arhitektonskog stvaralaštva su, bile su:
Zgrada Elektroprivrede BH Izgrađena je 1978. godine Štrausovoj zamisli oblika brane, kao metafora funkcije elektroprivrede. Zgrada je pretrpila je velika oštećenja tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Štraus je bio jedan od rijetkih arhitekata koji je radio obnove vlastitih kreacija, i to nakon ratnih dejstava. U obnovi, praktično novoj izgradnji zgrade Elektroprivrede BiH radio je nakon rata sa skoro istim timom stručnjaka projektanta i izvođača . Projektna dokumentacija je takođe ponovo urađena. Odlučio je da Zgrada Elektroprivrede do drugog sprata zadrži prijeratnu betonsku konstrukciju, dok od drugog sprata na više, uklonjen je uništeni materijal i taj dio objekta je bio ponovo izgrađen. Neki detalji su promijenjeni, ali je konstruktivni izgled ostao isti.
Muzej vazduhoplovstva je sagrađen u periodu 1969-1989. godine u okviru kompleksa aerodroma „Nikola Tesla“, prema projektu Ivana Štrausa. ‘U tih 20 godina pregovarali smo ko će raditi izvedbene projekte, pa je ponekad nedostajalo i novca za gradnju, a bilo je i nekih izmjena na koje sam kao autor bio spreman. Od mojih profesora sam naučio da je najvažnije da dobijete posao ili prvu nagradu na konkursu, a onda morate znati i da budete malo fleksibilni i prođete kroz sve te prepreke koje vam postavljaju investitori. Negdje malo popustite, napravite neki kompromis, ali cjeline se ne odričete’, govorio je Štraus o građenju Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu.
Namjenski je projektovan za potrebe smještanja bogate i jedinstvene vazduhoplovne zbirke. Zahvaljujući atraktivnosti lokacije i arhitektonskog rešenja, kao i bogatstvu izložbene postavke, odmah po otvaranju postao je jedna od vodećih muzejskih ustanova u zemlji.
Dječak koji se igra avionom i iscrtava njegovu elipsoidnu putanju osnov je projekta Muzeja avijacije. Projektovan je i podignut kao građevina kružne osnove, sa suterenom, prizemljem, mezaninom, spratom i galerijom. Podjeljenost unutrašnjeg prostora na administrativno-tehnički i izložbeni dio jasno je vidljiva u koncepciji objekta. Niži dio građevine u vidu svojevrsnog postamenta, zauzimaju prostori koji čine srž muzeja i obezbeđuju njegovo poslovanje, dok je prostor namenjen izlaganju eksponata rješen monumentalno i reprezentativno. Štrausova naklonost ka geometrijskim skulpturalnim formama dovedena je do najsažetijeg oblika – čistog torusa postavljenog na povučeno kružno postolje. Upravo ova torusna forma čini objekat Muzeja prepoznatljivim i jedinstvenim u jugoslovenskom stvaralaštvu ovog razdoblja. Poseban kvalitet objekta proizilazi iz transparentne staklene fasade, koja doprinosi prožimanju muzejske postavke i aerodromskog kompleksa. Izuzetni oblikovni kvaliteti i uspješno rešenje funkcionalnih zahtjeva rezultovali su građevinom jedinstvene arhitekture koja se svrstava u antologijska ostvarenja jugoslovenske posljeratne graditeljske produkcije. Arhitekta Štraus je za ovo originalno ostvarenje nagrađen saveznom „Borbinom“ nagradom za najbolje arhitektonsko ostvarenje u 1989. godini.
Svojim arhitektonskim vrijednostima i kvalitetnim odnosom sa neposrednim izgrađenim i prirodnim okruženjem, u odnosu na sam aerodromski kompleks i sremsku ravnicu, danas predstavlja istaknuti vizuelni simbol modernog Beograda. Unitic poslovno upravne zgrade (prije UNIS-ovi tornjevi) se nalaze u ulici Fra Anđela Zvizdovića 1 u Sarajevu, a izgrađeni su 1986. godine po projektu Štrausa. Visoki su 97 metara.
“Momo i Uzeir” su narodni likovi iz popularnog zabavno-humorističkog programa “Cik-cak” Radio Sarajevo. Po njima je neko (ne zna se ko i ne zna se kada) nazvao dva sarajevska UNIS-ova tornja koji su sagrađeni. Uvijek se špekuliralo, koji je od tornjeva Momo, a koji Uzeir, no cilj koji je stajao iza svega bilo je pokazati da smo, usprkos razlikama, svi isti baš kao i ta dva nebodera u centru Sarajeva. Vizuelna sličnost i nemogućnost razlikovanja tornjeva blizanaca naglašavala je kulturnu raznolikost i ravnopravnost kao osnovnu arhitektonsku kvalitetu projekta.
Objekat podrazumijeva dva povezana blizanca nebodera od 25 spratova koji reflektiraju arhitektonski trend savremenog bosanskohercegovačkog graditeljstva. Osnovna struktura je betonska, a volumen je obavijen staklenom opnom termo reflektujućeg stakla. Unisovi tornjevi su u vrijeme svoje izgradnje imali najsavremeniju sistemsku opremu, uključujući i automatski sistem za gašenje požara sa rezervoarima vode na krovovima. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća obje zgrade teško su oštećene u ratu nakon što su granatirane.Kao poslijedica granatiranja dogodio se veliki požar te je izgorjelo sve osim osnovne betonske konstrukcije. Sistem za gašenje požara nije radio budući da je spremnik vode koji se nalazio na krovu bio ranije ispražnjen kako bi se potkrijepile potrebe za vodom lokalnog stanovništva. Danas su neboderi potpuno obnovljeni, a za vrijeme obnove, investitor je imao drugačiji stav prema izboru stakla za fasadu objekta. Takve nesuglasice su čak dovele i do suda, gdje je Štraus imao autorsko pravo na utjecaj o rekonstrukciji.
“Nije mi drago sto se sve ovo događa, ali znate kako kod nas stoje stvari sa pravima autora. A činjenica je da su ovdje ugrožena autorska prava, odnosno da se radi o njihovom kršenju. Zato sam se ja, između Agencije za zaštitu autorskih prava i advokata, odlučio za advokata. I uvjeren sam da je pravo na mojoj strani.”
Ivan Štraus je zasigurno obilježio jednu epohu u arhitekturi na balkanu, te početku upotrebe betona u novoj eri. Poslije njegove smrti, nasatlo je par članaka kojima su se kolege, prijatelji i učenici oprostili od velikana arhitekture. „Kada umre starac u pustinji, kao da si biblioteku spalio, nestane sveg tog danas moderno zvanog “know-who“! Upravo odlaskom profesora zatvara se jedna epoha, koja je sigurno najafirmativnija za ove prostore. Trebaće još historijske distance da se to shvati. Zato ja mislim da je arhitekta Ivan Štraus ne samo svjedok nego apostol te epohe.“, rekao je Amir Vuk Zec, o Ivanu Štrausu u tekstu kojim se oprostio od kolege.
If we were to see Sarajevo from the perspective in which it doesn’t have any Ivan Štraus’s projects, it would look quite different. Ivan Štraus was born on June 28, 1928, in Serbia, in a village named Kremna, north of Zlatibor. He grew up in Banja Luka. In 1947 he started his architectural studies in Zagreb, and graduated 11 years after, in 1958, at the Technical Faculty in Sarajevo.