Na vrhuncu Rimskog carstva, njihova se teritorija širila više od 5 miliona kvadrtnih kilometara – između Evrope, Azije i Afrike. Imali su stanovništvo koje je brojalo više od 70 miliona, što je u tom vremenu bilo oko 21% populacije svijeta. Njihova nevjerovatna postignuća ostavila su tragove koje i danas pokušavamo shvatiti i razumjeti.
Od početka širenja u 6 stoljeću p.n.e. sve do njihovog pada 476 g. nove ere, naslijeđe koje su Rimljani ostavili obuhvata područje prava, latinskog jezika, sisteme u vladama i ono što je možda važnije – arhitekturu.
Arhitektura ima moć da simbolizira moć, bogatstvo i veličinu. Rimsko carstvo koristilo je građevine da pošalje takvu poruku putem hramova, tržnica, vladinih građevina, kupatila, mostova i akvadukta. Ostaci njihovih građevina testament su tehnologiji koja je dominirala određeni period, kao i moć i resurse velikih dana Carstva. Kamen, drvo, mramori materijali poput „rimskog betona“, opeka, čak i stakla, omogućili su rimskim građevinama da čvrsto stoje.
Pored toga, zidovi su ‘napredovali’ od materijala poput kamena i suhih spojeva i opeka koje su se sušile na suncu na početku civilizacije do sofisticiranih zidova, izgrađenim s jezgrom od betona i pečenim opekama. Najstariji rimski zidovi napravljeni su od grubih kamenja velikih i izrazitih dimenzija, koji su pružali potporu jedan drugom, bez korištenja maltera. Često ih se naziva kiklopskim, jer se vjeruje da su bili toliko teški da su ih samo kiklopi (divovi iz grčke mitologije) mogli podići. Zidovi skromnijih kuća su se pravili od kamena ili glinenih opeka pečenih na suncu. Opeke od čerpića pravljene su miješanjem zemlje (pijesak, glina i mulj) s vodom i organskim materijalom poput slame ili đubriva, pa bi se sjeklo na više dijelova i brzo sušilo bez pucanja. Glinene opeke koje su se sušile na suncu lijepljene su blatom.
Uz razvijanje novih tehnika za rezanje, postalo je moguće graditi zidove od blokova koje su bile sličnih veličina, zidajući u redovima. Ti su se zidovi zvali Opus quadratum. Ova se tehnika koristila oko 6. stoljeća nove ere i vremenom se preciznost i tačnost rezanja poboljšala. Čak i nakon savladavanja drugih tehnika zidanja zidova Rimljani su nastavili koristiti ovu tehniku, najviše zbog estetike. Rimljani su koristili blokove od krečnjaka ili vulkanski tuff, kojih je bilo u izobilju u Rimu i oko njega.
Vremenom su Rimljani otkrili da miješanjem kamena, krečnjaka vode i pucolana (vulkanskog pepela iz regije oko Napulja), dobivao se veoma otporan materijal kad bi se osušio. To je predak sadašnjeg betona, poznat i kao rimski beton. Takozvani Opus caementicium bio je oko 60 do 90 cm širok i pravio se u drvenim kalupima koji su se mješavinom punili i davali nešto iregularniji izgled.
Zbog rustičnosti površine, pojavili su se drugi načini oblaganja zidova, zadržavajući unutrašnjost od rimskog betona. Najstariji oblik ove tehnike bio je takozvani Opus incertum predstavljen je krajem 3. stoljeća p.n.e., u kojem su se koristili manji blokovi u obliku piramida, i koji su se postavljali na vanjskoj strani zida zbog čega se dobivala površina koja nije imala regularan uzorak. Sastojalo se od precizno postavljenih fragmenata kamenja i manjih kamenja pomiješanih s betonom, da bi vanjska površina bila što je moguće ravnija. Kasnije je ta vanjska površina bila još ravnija, smanjujući potrebu za tom količinom betona i imala je još manja, regularnija kamenja.
Opus reticulatum, ili mrežasti uzorak sastoji se od mreže manjih kockastih blokova, isječenih u obliku okrnjenih piramida s kockastim dnom. Obično su imali preciznu veličinu, i polagali su se dijagonalno na tanke slojeve maltera, pod uglom od 45°. Korištenje ove obrade počelo je krajem 2. stoljeća p.n.e. i ostalo je poprilično popularno do kasnije, drugačije forme zidanja – opus latericium.
Rimljani su razvili tehnike izrade opeke koja je u 1. stoljeću nove ere postala glavni građevinski materijal za zidove kuća, rimskih kupatila i spomenika. Opus latericium (latinski za “zidanje”) je oblik gradnje u kojem se opeke debele strukture koriste za oblaganje jezgre opus caementiciuma. Opeke su imale pravougle, trokutaste, pa čak i okrugle oblike, a svaki dio carstva gradio je komade različitih dimenzija.
S druge strane, Opus mixtum sastoji se od hibridnih zidova, obično s opus reticulatumom na uglovima i opus latericiuma sa strana. Vremenom su se ovi zidovi počeli razvijati, dodavajući drvo u zidovima poput Opus craticiuma, tehnika koja se povezuje s drvo-betonom.
