Sve naslijeđeno, kvalitetno u ambijentu  provlačimo  kroz prizmu sadašnjeg vremena i savremenih potreba. Tako nastaje arhitektura kontinuiteta, koja se svjesno odupire globalizaciji svega postojećeg.

Intervju: Rifat Alihodžić, arhitekta, doktor nauka i redovni profesor, ARHING Studio

Biografija: Osnovne studije završio u Sarajevu, diplomirao kod prof. Živorada Jankovića. Postdiplomske studije i doktorat završio je u Beogradu i Novom Sadu. Teorijska istraživanja bazirana su na arhitektonskoj kompoziciji i percepciji arhitektonske forme na osnovu geštalt teorije. Radio je u Zavodu za urbanizam i projektovanje u Bijelom Polju (1978-1990). Vlastiti studio ARHING otvara 1990. godine, gdje i danas radi.

Titulu redovnog profesora stekao je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici. Bio je gostujući profesor na četiri inostrana fakulteta arhitekture. Objavio je dvije knjige i tridesetak naučnih radova u međunarodnim bazama podataka, sa 176 citata. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada za arhitekturu. Prema konkursnim rješenjima, sa svojim timom realizovao je sedam objekata. Izlagao na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2010. godine, a komesar crnogorske izložbe na istoj manifestaciji bio je 2012. godine. Sa svojim timom tri puta je nominovan za evropsku nagradu „Mies van der Rohe“, od strane Saveza arhitekata Crne Gore.

Rifat Alihodžić je jedno od najprepoznatljivijih imena crnogorske arhitektonske scene – doktor nauka, redovni profesor i osnivač arhitektonskog studija ARHING, koji već više od tri decenije djeluje u Bijelom Polju i Podgorici. Njegova arhitektura je višestruko nagrađivana, izlagana na prestižnim međunarodnim manifestacijama poput Venecijanskog bijenala, a više puta je bila i kandidat za evropsku nagradu „Mies van der Rohe“.

U intervjuu razgovaramo o vrijednostima koje oblikuju njegov stvaralački pristup, o arhitekturi koja se oslanja na kontekst i nasljeđe, ali i o projektu „Kuće maslina“ u Starom Baru. Više pročitajte u nastavku.

Možete li nam ukratko predstaviti arhitektonski biro ARHING inženjering?

Osnivač studija je moja malenkost. Djelujemo od 1990. godine sa sjedištem u Bijelom Polju, a od 2008. godine i u Podgorici. Iako nam kvantitet nije primarni cilj, realizovali smo više od 100 objekata različite namjene. Shvatajući kontekst u kojem projektujemo, njegujemo arhitekturu  koja je prepoznata i na međunarodnom planu, o čemu svjedoči veliki broj objava u značajnim,  časopisima i sajtovima.

Crnu Goru smo predstavljali, kroz različite nominacije, na brojnim međunarodnim manifestacijama i dodjelama nagrada iz oblasti arhitekture: Venecijanski bijenale arhitekture, Aga Khan Award for Architecture, Mies van der Rohe u Barceloni, Piranesi-Piran (Slovenija), Cemex (Meksiko), Big SEE, Trijenale u Bukureštu, te Saloni arhitekture u Beogradu i Nišu gdje smo dobili značajan broj nagrada. Razumijevanje investitora i njegovih potreba, poduprto našom edukacijom, dovodi do pozitivne interakcije u projektantskom postupku. Svjesni činjenice da je upotrebljivi prostor generator arhitektonskog stvaralaštva.

Učešće na konkursima dovelo je do realizacije sedam značajnih objekata. Nagrade i priznanja, koje su došle kao posljedica predanog rada, ohrabruju, ali i obavezuju. Arhitekturu shvatamo kao uzvišeni čin stvaranja „iz ničega“, u nešto materijalno i upotrebljivo. Kroz kreativni postupak težimo dodati novu vrijednost postojećem ambijentu.

Sve naslijeđeno, kvalitetno u ambijentu  provlačimo  kroz prizmu sadašnjeg vremena i savremenih potreba. Tako nastaje arhitektura kontinuiteta, koja se svjesno odupire globalizaciji svega postojećeg. Nastojimo da stvorimo arhitekturu sa karakterom, sublimiranog životnog iskustva u kojoj se prepoznaje kolektivno nesvjesno sa kompleksnim navikama, toposom i civilizacijskim naslagama koje daju pečat svakom ambijentu u kojem radimo. Možda zvuči neskromno ako kažem da se trudimo stvaranju arhitekture sa velikim „A“.

Ko sve danas čini vaš tim?

Kroz naš studio, od osnivanja,  prošlo je  dvadesetak arhitekata i arhitektica. Radujem se što svi uspješno stvaraju i žive od arhitekture, jer je znanje nešto što se u našem studiju nesebično dijeli. S obzirom na moju profesuru, kroz Arhing je prošao veliki broj praktikanata, a neki od njih su i danas dio našeg tima: Elvira Muzurović, Jasmina Kujović Salković, Branko Rabrenović, Dušan Vlahović i Edin Alihodžić.

Kada pojašnjavam naš studio često kažem da ne stvaramo konfekciju, već pravimo odijelo po mjeri.

Na koji dosadašnji projekt ste posebno ponosni i zašto?

Kapela za pripadnike islamske vjeroispovijesti (gasulhana) realizovana u Bijelom Polju 2010. godine, posebno izdvajam, ne samo zbog značajnog priznanja unutar poznatog časopisa World Architecture (2015), koji ga je u posebnom broju namijenjenom funeralnoj arhitekturi, uvrstio među 14 objekata te vrste u svijetu.

Ovaj projekt nas je uvjerio da je respektabilna arhitektura i ovdje moguća kada se uz kreativnost stvore i drugi uslovi, a to je društveni kontekst. Hoću reći da sam imao odriješene ruke od investitora-građana koji su objekat gradili samodoprinosom. Bio sam neprestano na gradilištu, rješavajući sve detalje sa izvođačem pa sam se osjećao kao protomajstor. Bilo je to divno iskustvo.

Objekat je duboko ukorijenjen u tradicionalne forme busara ali je tretirana na savremen način sa prostudiranim proporcijama kako u okviru samog objekta tako i u okruženju. Arhitektonska kompozicija i unutrašnji prostori nose duboka simbolička značenja. Kapela je predstavljala Crnu Goru za nagradu „Mies van der Rohe“ 2010. god.

Nedavno ste realizovali jedan zanimljiv projekt u Starom Baru – Kuću maslina. Kako je došlo do saradnje s Ministarstvom poljoprivrede i ruralnog razvoja Crne Gore?

Dobili smo ovaj posao u redovnoj tenderskoj proceduri, jer smo dali minimalnu cijenu, prepoznajući vrijednost mikro i makro lokacije  kao šansu. Ostavili smo zaradu po strani ovaj put jer smo vidjeli priliku da radimo nešto „za dušu“. Jasmina i Elvira su osjetile ovaj impuls, pa smo zdušno pristupili analizi svih faktora na terenu kako bi reagovali na najbolji način. Poseban izazov je bila pozadina mikro lokacije, a radi se o Starom gradu Baru. On ima izvanrednu siluetu koja obavezuje, a slika starog grada je predstavljala čipkastu pozadinu u koju se je bilo izazovno uklopiti.

Koji su bili glavni ciljevi projekta i potrebe klijenta koje ste morali zadovoljiti?

Investitor je želio Kuću maslina kao mjesto susreta crnogorskih maslinara i njihove edukacije. Tu je trebalo smjestiti i manju proizvodnju maslinovog ulja do procesa pakovanja, a sve da bude dostupno posjetiocima koji dolaze u kupovinu proizvoda u prodajnom prostoru. Na spratu su administrativni sadržaji kao i velika dvorana za razne manifestacije. Pokazalo se da je objekat, u praksi, ispunio sve zahtjeve ali i dao doprinos ukupnom ambijentu .

Dvorište s otvorom za rast masline je vrlo simboličan i upečatljiv detalj. Kako je nastala ta ideja?

S obzirom na mediteransko podneblje i niz manifestacija koje se dešavaju u okruženju,  vezanih  za dane masline i posjete Starom gradu Baru, dvorištu je posvećena posebna pažnja. Objekat je projektovan kao mali grad sa dvije komunikacije koje se ukrštaju u dvorištu sa maslinom. Ništa nije bilo prirodnije nego da ošupljimo krovnu ploču kako bi maslina uspostavila dijalog sa suncem i nebom. Na taj način smo napravili i omaž ovom svetom drvetu.

Na koji način ste formirali arhitektonsku kompoziciju objekta ?

Raspoloživa lokacija, specifična konfiguracija terena, istorijsko jezgro utvrđenog grada i vernakularna arhitektura iz okoline uočeni su kao materijal od kojeg se mogao sastaviti originalni prostorni sklop.

Arhitektonski izraz je realizovan po principu grupne forme stvarajući prostor bogat vizuelnim sekvencama. Sve je to vezano za postojeće urbano tkivo i tradicionalnu postavu starogradskih dvorišta, sastavljenih od nekoliko objekata koji grade zajedničku, uvijek, originalnu funkcionalnu i estetsku cjelinu. Projektovano rješenje je kompozicija krovova u kombinaciji sa ravnim dijelovima. Stari grad sa sahat kulom u pozadini je značajno uticao na ponuđeni volumen. Objekat je objavljen na poznatoj  platformi ArchDaily.

Koliko je realizacija projekta bila tehnički zahtjevna, s obzirom na teren i historijsko okruženje?

Naši projekti sadrže veliki broj preciznih detalja. Mislim da  u tome leži suština dobre realizacije objekta. Samim tim naši projekti nisu laki za realizaciju ni popularni kod izvođača sa kojima uvijek imamo problema prilikom izvođenja kada ne kontrolišemo izvođenje zvanično.

Crnogorski propisi imaju apsurdan stav: autorima nije dozvoljeno da vodi stručan nadzor. Naša borba, za izvođenje objekta prema projektu, svodila se na neslužbene i iznenadne  posjete gradilištu i pisane reakcije investitoru kad  se nešto ne izvodi kako treba. Izvođač je na kraju razumio da ne odustajemo od projektovanih rješenja pa smo zadovoljstvo podijelili u prijateljskoj atmosferi kad je objekat pušten u funkciju.

Kako vidite trenutni status arhitekture u Crnoj Gori, da li se dovoljno prepoznaje njen doprinos kulturi i razvoju društva?

Neću iznijeti prljavi veš iz kuće ako kažem da status arhitekture nije zadovoljavajući u Crnoj Gori jer je slična situacija i u regionu, izuzev Slovenije i Hrvatske. Kao profesor, ne samo studentima, nego i u medijskim nastupima govorim da je arhitektura privilegija visoko civilizovanih društava pa se se kroz njen tretman i slike naših gradova može zaključiti gdje smo. Sa disolucijom Ex-Yu kulturnog prostora smanjeni su kriteriju i briga, novonastalih država, za respektabilnim izgledom gradova i značajnim arhitektonskim djelima. Ono što vrijedi od urbanizma nastalo je prije devedeste godine prošlog vijeka a unižava se investitorskom arhitekturom sve više.

Crnogorsko društvo ni jednim mehanizmom ne motiviše, niti obavezuje, stvaraoce na dobru arhitekturu. Još uvijek nemamo državnu nagradu za arhitekturu kao što je imaju Slovenija i Hrvatska recimo. Na taj način naše stvaralaštvo se svodi na entuzijazam pojedinaca i nevelikog broja arhitektonskog biroa koji drže do onoga što produkuju.

Raduje me činjenica da ćemo konačno dobiti, nezavisnu, Komoru arhitekata koja je i do sada (kao segment Inženjerske komore) predstavljala jedinu svijetlu tačku organizujući veliki broj manifestacija, predavanja  i boreći se za afirmaciju arhitektonskih konkursa koji su osvježenje u našoj struci.

Na kojim projektima trenutno radite i imate li nešto novo što biste željeli najaviti ?

Crna Gora je zemlja sa intenzivni turističkim razvojem koji generiše arhitekturu vila, hotela i drugih ugostiteljskih sadržaja. Aktuelna su dva projekta, oba u zoni budvanske rivijere, Lapčića  i Reževića. Obje lokacije su na izrazitim padinama i jasnim pogledom na more. Pažljivo brusimo ta dva kristala od kojih očekujemo da će ostati na liniji onoga što smijemo pokazati javnosti.

U Bijelom Polju, gdje je sasvim drugi ambijent,  u toku  je realizacija jedne kuće u starom jezgru grada.  Razapeti  između savremenosti i tradicije nijesmo sigurni u ishod. Do sljedećeg proljeća vidjećemo  jesmo li ostali u zoni dobre arhitekture. Investitor je već zadovoljan ali to ne znači da i mi još imamo pravo na to.

I za kraj, koja bi bila vaša poruka našim čitateljima?

Što se tiče arhitekture u  regionu,  dijelimo istu sudbinu u tranziciji koja predugo traje  nakon devedesetih prošlog vijeka. Društveni kontekst nam ne ide na ruku pa entuzijazam i pošten odnos prema arhitekturi ostaje i dalje jedino oružje. Koliko možemo da pružimo otpor investitorskoj arhitekturi to treba da radimo svakim svojim gestom jer je edukacija naručioca i društva sastavni dio naše profesije.

Arhitektura je spora i najkompleksnija od svih umjetnosti. U njoj se najteže dolazi do dijela koja prežive provjeru vremena. Ne zaboravimo da epitet „arhitektonsko djelo“ ne pripada svakom građevinskom objektu i treba da budemo svjesni  da je put do svakog uspjelog objekta ozbiljan, dug i trnovit.