Savremeni pristup graditeljskom nasljeđu definiran je Venecijanskom poveljom, dokumentom iz 1964. godine, kojim se nastojalo uskladiti metode zaštite i obnove naslijeđa na međunarodnoj razini. Povelja je i danas temelj konzervatorskog pristupa nasljeđu, a glavni zaključci podrazumijevaju dogovorene optimalne metode djelovanja.
Piše: Alen Pučar
Mogu li savremene metode zaštite nasljeđa omogućiti modernoj arhitekturi život u sadašnjosti ili je pretvaraju u okamenjenu strukturu iz prošlog doba? Ovo pitanje okosnica je slučaja rušenja ikonične japanske građevine Nakagin Capsule Tower, čija demontaža je upravo u tOKU.
Suvremeni pristup graditeljskom nasljeđu definiran je Venecijanskom poveljom, dokumentom iz 1964. godine, kojim se nastojalo uskladiti metode zaštite i obnove naslijeđa na međunarodnoj razini. Povelja je i danas temelj konzervatorskog pristupa nasljeđu, a glavni zaključci podrazumijevaju dogovorene optimalne metode djelovanja. Kontinuirano održavanje spomenika uz očuvanje izvorne namjene istaknuto je kao najsigurniji princip zaštite, no preporučeno je useljavanje novih, neinvazivnih sadržaja u objekt u slučaju da održavanje izvorne namjene nije moguće. Na taj način građevina ima kontinuirani život i ispunjava svoju predviđenu svrhu, što joj jamči minimalne preinake u upotrebi. Nadalje, Poveljom je predloženo izbjegavanje dislokacije tj. preseljenja objekata iz svog izvornog prostornog konteksta te reduciranje zamjena originalnih građevnih dijelova novima, kako bi se prvotno stanje građevina i okolnog konteksta očuvalo u što većoj mjeri.
Ovi principi postali su nit vodilja u stručnom bavljenju nasljeđem, a pokazali su se kao posebno kvalitetni za zaštitu historijskih zgrada, izgrađenih do početka prošlog stoljeća. Te građevine izvodile su se kao masivne, trajne i vremenski slojevite strukture, čija prisutnost u prostoru je bila i višestoljetna u odnosu na period kada počinju prva promišljanja o sustavnoj zaštiti. No, pitanje je što s arhitekturom koja je u vrijeme donošenja Venecijanske povelje bila aktualna ili recentna, a predstavlja potpuno drugačiji set vrijednosti, namjena i metoda gradnje? Radi se o arhitekturi modernog pokreta te njezinim brojnim varijacijama i regionalnim temama. Postulati modernizma podrazumijevaju funkcionalnu arhitekturu neovisnu o prostornom kontekstu, koja je sačinjena od suvremenih materijala, te industrijsku proizvodnju montažnih građevnih dijelova. Modernu arhitekturu javnost i danas percipira kao trenutnu i živu, radi čega biva podvrgnuta mnogim preinakama koje često ukidaju osnovne ideje utkane u građevine. No gledajući druge strane, pitanje je mogu li suvremene metode zaštite nasljeđa omogućiti modernoj arhitekturi život u sadašnjosti ili je pretvaraju u okamenjenu strukturu iz prošlog doba? Ovo pitanje okosnica je slučaja rušenja ikonične japanske građevine Nakagin Capsule Tower, čija demontaža je upravo u tijeku.
Arhitektura japanskog metabolizma
Metabolistički pokret nastaje u Japanu 1960. godine, kada arhitekti Kiyonori Kikutake, Kisho Kurokawa, Masato Otaka i Fumihiko Maki te kritičar Noboru Kawazoe objavljuju Manifest metabolizma. Oni kreiraju arhitekturu koja povezuje ideje modernizma s principima japanske prijeratne gradnje. Središnja tema pokreta je adaptibilnost građevina, koje se poput prirodnih organizama prilagođavaju stalnim promjenama u svojem okolišu. To je omogućeno postupcima montažne gradnje svojstvene japanskoj tradiciji . Projekti variraju u mjerilu od pojedinačnih građevina do urbanističkih planova, no mnogi nisu izvedeni te su sačuvani samo u obliku nacrta.
Jedno od najpoznatijih izgrađenih ostvarenja metabolističke arhitekture je tokijski Nakagin Capsule Tower arhitekta Kisho Kurokawe iz 1970. godine. Zgrada je koncipirana kao hotelski smještaj za poslovne ljude koji rade u centru Tokija tijekom tjedna, a vikendom putuju k obitelji izvan grada. Osnova projekta dva su međusobno povezana betonska tornja, na koje je pričvršćeno 140 prefabriciranih stambenih kapsula raspoređenih radijalno kroz 10 od ukupno 14 etaža tornjeva. Konzolno su postavljene na središnje jezgre s glavnim stubištima pomoću četiri vlačna vijka – inženjerskim rješenjem osmišljenim specijalno za ovaj projekt. Kapsule dimenzija 2.5×4 metra izvedene su od lagane čelične konstrukcije slične brodskim kontejnerima, koje su potom dizalicom prenošene i fiksirane na betonske jezgre. Projekt predviđa osam različitih tipova kapsula, a one sadrže krevet, malu kupaonu, osnovne kućanske aparate i kružni prozor od pleksiglasa te ih je moguće međusobno povezivati. Opcija njihove periodične demontaže, servisa i osuvremenjivanja (predviđeni vijek trajanja kapsula bio je 25 godina) trebala je zadovoljiti fleksibilne potrebe sve dinamičnijeg razvoja društva. Ipak, kapsule nikad nisu zamijenjene kako je bilo zamišljeno radi troškova zahvata, što je dovelo do postupnog propadanja građevine. Bez obzira na to, zgrada je s vremenom postala izvor inspiracije za održivu i fleksibilnu arhitekturu, modele reciklaže građevina, pokret minimalnog stanovanja, visokotehnološku arhitekturu i brojne druge suvremene pokrete.
Rušenje građevine jedinstvene u svijetu
Višegodišnje zanemarivanje i nedostatak financijskih sredstava doveli su do propadanja konstrukcije i kapsula Kurokawine zgrade. Planovi za rušenje prvi put su predstavljeni 2007. godine, kada stanari prodaju zgradu ulagaču koji ju odlučuje srušiti. U istoj godini umire arhitekt, koji se zalagao za očuvanje građevine, dok kompanija u čijem vlasništvu je zdanje proglašava bankrot u 2008. godini. Sudbina zgrade bila je nepoznata donedavno, a od uništenja je nisu spasile niti brojne akcije struke i javnosti niti prijedlozi za zaštitu nasljeđa, pa čak ni onaj za zaštitu na razini UNESCO nasljeđa. Ipak, arhitektonski ured Kisho Kurokawa Architects i urbanistički ured Chiyoda-ku nastoje sačuvati dio demontiranih kapsula kako bi ih prezentirali u kulturnim institucijama diljem svijeta, ali i kako bi bile korištene za privremeni smještaj i stanovanje. Jedna od grupa koje preuzimaju kapsulu je Nakagin Capsule Tower A606 Project – namjeravaju je transformirati u „mobilnu kapsulu“, tako poštujući Kurokawine principe fleksibilne arhitekture.
Zaštita principa umjesto zaštite forme
Tijekom posljednjih desetljeća postojanja, Nakagin Capsule Tower bio je prepušten životu u sadašnjosti, bez primjene strogih metoda zaštite koje bi ga umjetno „branile“ od potencijalne propasti. Neki bi mogli zaključiti da se radi o prirodnoj smrti zgrade čiji principi više nisu bili relevantni u suvremenom dobu. No ipak, mora se osvijestiti da je na djelu upravo onemogućenje tehnološkog principa koji ju je trebao održavati relevantnom putem kontinuirane evolucije kapsula paralelno s razvojem društva. Ona je, paradoksalno, ostala okamenjena u prošlom dobu upravo zbog prepuštenosti slobodi života u suvremenosti, gdje akteri u prostoru nisu pokazali očekivani senzibilitet i volju za podržavanjem osnovnih ideja zgrade. Što je šteta, jer se radi o jedinstvenoj građevini koja je mogla ostati očuvana za buduće generacije kao simbol kulturološkog dosega svog vremena. Ideja fleksibilnosti arhitekture u ovom je projektu važnija od postojećih formalnih obilježja. Pitanje je koliko daleko fleksibilnost može ići prije nego što projekt više nema nikakve veze s izvornom verzijom. Teškim kompromisom Kurokawine kapsule ulaze u novu fazu razvoja, što im je omogućeno dislokacijom i promjenom namjene – metodama zaštite koje arhitekturi metabolističkog koncepta zaista daju novi život, pritom zadržavajući osnovne ideje pokreta.
Neodrživost je u izravnom sukobu s glavnim postulatima moderne arhitekture, a tehnološka dostignuća koja danas poznajemo tada nažalost nisu bila dostupna. Dakle, arhitektura koja je bila ispred svoga vremena postala je žrtvom neusklađenosti dosega vlastitih ambicija s izborom dostupnih građevnih materija. Sada, kad smo u poziciji višeg stupnja tehnološkog razvoja, treba li toj arhitekturi pomoći u ostvarivanju izvornih ideja ili je želimo tretirati isključivo kao formu koja traje koliko i materijali od kojih je sačinjena?
Contemporary approach to construction heritage is defined by Venice Charter, document from 1964, in which methods of protection and heritage renewal synchronisation was to be achieved on an international level. The Charter is, even today, the foundation of conservative approach to heritage, and main points lead to achieved optimal methods of impact. Continuous maintenence of monument, along with preservation of primary usage has been highlighted as the most secure principle of protection, but it was proposed to move in new, non-invasive content, in case original way wasn’t possible. The building, in such ways, has a continued life and fulfills its foreseen purpose, which guarantees minimal modification. Furthermore, Charter was used as a proposal of avoiding moving the location of objects from their original space, and reducing replacing old parts with new, so the original shape of the buildings and their environmental context could be preserved as much as possible.