Arhitektica Ivana Lozić: Važnije nam je „kako“ nego „koliko“

m-Kvadrat tim imao je priliku razgovarati s ovlaštenom arhitekticom Ivanom Lozić iz Arhitektonskog studija 25,4 mm. Zadovoljstvo nam je bilo saznati o tome kako je počeo njen „neočekivani“ arhitektonski put, te kojim se principima u radu danas vode Ivanin tim i Ivana.

Ja sam Ivana Lozić, ovlaštena arhitektica u Arhitektonskom studiju 25,4 mm iz Šibenika. Rođena sam u Šibeniku 1976., studij arhitekture završila u Zagrebu i nakon studija se vratila u rodni grad gdje sam započela arhitektonsko djelovanje, a od 2012. s kolegom arhitektom Markom Paićem vodim arhitektonski studio 25,4 mm. Uz arhitekte Marka Paića i Ivanu Lozić u našem timu djeluju još tri projektanta: Petar Reljanović, Iva Cukrov i Ana Marasović Skelin.

Poslije nekoliko godina podstanarstva ušli smo u vlastiti prostor u najužem centru gradu, nasuprot katedrale sv.Jakova u Šibeniku, unutar stare palače Divnić iz 16.st , koji smo preuređivali tijekom 2016 – 2017 god. Obzirom na lokaciju u samom srcu grada, svakodnevno radno okružje nam je prožeto neposrednim doticajem s najljepšom graditeljskom prošlosti Šibenika, a upravo spoj nasljeđa i suvremenog izričaja prožima i cjelokupnu našu arhitekturu. Često nam investitori kažu da su odabrali upravo naš tim jer im se sviđa to što nismo , kako oni kažu „premoderni“.

Moja je priča vezana za studij arhitekture zapravo dosta neobična. Najvažniji moment kroz odrastanje kad me arhitektura dotakla je bio film „Prezir“ od Jean-Luc Godarda u kojoj sam vidjela Casu Malaparte na klifu na punti Massulo. Ta mistična kuća na 32-metarskom klifu mi se duboko urezala u memoriju, iako sam planirala da ću biti psihologinja. U to gimnazijsko vrijeme, jedna od moje dvije najbolje prijateljice je stalno pričala o arhitekturi kao potencijalnom studiju, a druga o matematici. Do kraja srednje škole zavrtjele smo se u trokut vezano na izbor studija: ona koja je htjela matematiku upisala je psihologiju, ona koja je htjela arhitekturu upisala je matematiku, a ja koja sam na početku srednje škole govorila o psihologiji zaljubila sam se strastveno u arhitekturu. Danas mi se čini kao da smo planski odradile eksperiment zamjene početnih izbora da vidimo koliko će se pokazati uspješnim…i ispalo je da je eksperiment u potpunosti uspio: sve tri smo danas uspješne u svom zanimanju.

Kod projektiranja nastojimo naći balans između tradicije i suvremenosti. Vrlo nam je važno ispoštovati kontekst unutar kojeg kuća nastaje, naglasiti slojeve koje smo zatekli, a onda nadodati novi sloj staroj strukturi oblikujući u konačnici novi prostor. Najsretniji smo kad dođemo do arhitekture koja se prirodno uklapa u okolinu, kao da je tamo oduvijek i bila, te samo u ponekim detaljima ima odmak prema suvremenom, neki novi touch kojim je taknemo. U arhitekturi uvijek tražimo mjeru, uostalom i ime studija 25,4 mm je jedinica za mjeru : inch, palac. Jednak izazov nam predstavlja oblikovati prostor od svega nekoliko desetaka m2 (npr. Tourističko informativni centar u Šibeniku) do nekoliko tisuća m2 (npr. uređenje trga i rive u Rogoznici, tvrđava Barone,…). Također, iako nam je najveći opus izvedenih objekata baziran na obiteljskim građevinama, s velikim zadovoljstvom smo radili i na projektu dječjeg vrtića u Ružiću, dječjeg vrtića u Pirovcu, na interijeru Brešanove sobe, Gourmet akademije u Skradinu, tematskom parku Starog grada u Drežniku, kompleksu vila Sole dance u Primoštenu, rekonstrukciji jedriličarskog kluba JK Val…

Kao jako mali ured koji se isključivo bavi projektiranjem i razradom projekata nismo skloni brzom ni prevelikom mijenjanju tehnika, stilova ni načina rada. Važnije je nam je „kako“ nego „koliko“. Nastojimo da je to „kako“ što bolje i da od investitora kroz proces projektiranja što bolje uhvatimo „ono najvažnije“ koje onda pretačemo u arhitekturu, a često naš međusobni odnos završi i novim prijateljstvima. Kada razmišljam o našem studiju vidim nas pomalo kao „začahurenu kukuljicu“ na zadnjoj etaži stare palače, u svom malom mikrokozmosu. Ta „kukuljica“ kao da se odupire užurbanom i stresnom tempu, i nastoji sporije, u svom ritmu , stvoriti kuće u kojima će korisnici voljeti živjet. Naravno da smo kao i brojni ostali uredi koji su sastavljeni samo od arhitekata naslonjeni na brojne kooperante, ali i tu primjećujem jednu nostalgičnu, staromodnu crtu i “ne-želju“ za velikim promjenama: naime, sa svim našim kooperantima smo od prvih dana poslovanja i nerado ih mijenjamo.

Arhitektura je divan, izazovan i društveno angažiran posao. U jednakoj mjeri traži i odgovornost i strast kao i dobro razumijevanje šireg životnog konteksta. Budući da oblikujemo životne prostore drugima, koji nisu nužno isti kao mi, trebamo biti otvoreni za drugačije navike i obrasce ponašanja od naših, biti dobri psiholozi (eto poveznice s početka) i u toj dobro izbalansiranoj sinergiji naših znanja i talenata te njihovih želja i potreba, doći do oblikovanja na obostrano zadovoljstvo. Samo oni prostori u kojima su korisnici koji ih koriste sretni korisnici, rezultiraju sretnom arhitekturom. A to je ona kojoj mi težimo.

Studio 25,4 mm (unutar palače Divnić), realizacija