Dok se tehnologija i građevina ubrzano šire i razvijaju, omogućavajući građevinama da idu u veće visine i da se sve brže grade, ostaci kolosalnih drevnih spomenika podsjećaju nas da su građevinske tehnike od prije stotine godina također imale svoje zasluge.

Mnoge inovacije antike služe kao temelj moderne gradnje, kao što je bila rimska inovacija betona. Druge vrlo bitne drevne konstrukcijske tehnike, poput lukova i kupola, danas se često smatraju stiliziranim pristupima, uz dizajn poput Met Opera House, koja reinterpretira klasičnu tipologiju u modernom kontekstu. Ipak, možda najrelevantnije reinterpretacije drevne gradnje danas su one koje to čine u interesu održivosti, odričući se visokoenergetskih modernih metoda gradnje u korist starijih, prirodnijih tehnika.

Ove reinterpretacije uzele su različite oblike, od ponovnog oživljavanja drevnih materijala do obnove drevnih građevinskih tehnika. Na primjer, nova vrsta zbijene zemlje oživljava ‘san’ drevne gradnje, uz transformiranje tradicionalne nabijene zemlje u jaču zbijenu zemlju ojačanu cementom. Originalno se sastojala od tla, vode i prirodnog stabilizatora (životinjski urin, životinjska krv, vlakna biljaka ili bitumen), i postojala je stoljećima, a koristila u monumentalnim drevnim projektima poput Kineskog zida do Alhambre/Crvenog grada. Međutim, nova verzija miješa tlo, vodu i cement, poboljšavajući snagu materijala. Glavni je sastojak ipak lokalno tlo, zbog čega je znatno jeftinije od mnogih drugih materijala za gradnju, čineći ga i priuštivim izborom.

Slično tome, egipatski nubijski svod ponovno se počinje koristiti u Zapadnoj Africi zbog regionalne stambene krize. Rast populacije i brza deforestacija otežala su mnogima da nastave graditi tradicionalne građevine od drveta i slame, dok se nedavna alternativa importovanja valovitih limova pokazala skupom i neodrživom. Nubijski svodovi, koji su se nekada koristili za gradnju kuća drevnog Egipta i koji podrazumijevaju zasvođene krovove od sušenih blokova od blata, koriste lokalne materijale i uklanjaju potrebu za drvetom. Smatra se održivim rješenjem za lokalne tehnike gradnje.

Međutim, drevni građevinski materijali i tehnike nisu samo vrijedne zbog svoje održivosti – metode gradnje poput drevnog kineskog dougonga možda su stare hiljadama godina, ali se i dan danas re-inventiraju radi različitih strukturnih i estetskih potreba. Sastoji se od drvenog sistema nosača koji su nekoć podržavali nadvišene strehe pagode bez potrebe za ekserima, a savremeni arhitekti poput Kenga Kume iščitavali su i tradiciju i estetske mogućnosti u drevnom sistemu dougong, Kuma je dizajnirao nekonvencionalni Café Kureon koristeći ovu tehniku.

Slično tome, He Jingtang koristio je dougong da projektuje ogromni i prema vani-ekspandirajući China Art muzej, koji se oslanja na strukturne kvalitete tehnike da proizvedu izvanredan višeslojni krov zgrade. Unatoč tome što je ovo drevna metoda gradnje, savremeni arhitekti nastavljaju izmišljati nove načine da danas koriste dougong.

Budući da polje arhitekture nužno doživljava neku vrstu reinvencije u svjetlu tekuće klimatske krize, neki su se inovatori osvrnuli na prošlost u potrazi za uspješnim i održivim alternativama uobičajenim savremeni metodama gradnje. Iako se mnoge ove tehnike oslanjaju na količinski-manju upotrebu materijala, moguće je da ove tehnike budu upotrebljive i u većim razmjerama.

Ponovna upotreba drevnih metoda i tehnika, ne samo gradnje već i u drugim sektorima, ne mora biti korak nazad, već označavati ekološki osviještenu i zdraviju budućnost.