Kao vlasnica arhitektonskog biroa, radim puno i uživam u svom poslu. I u muziku i arhitekturu nastojim unijeti dio svoje osobnosti i smjelosti. 

Predstavljamo vam Sanju Vrančić, arhiktekticu. Sa Sanjom smo razgovarali o zanimljivim temama, u nastavku možete pronaći inspirativnu priču. 

Za početak, recite nam nešto više o sebi?

Kod mene je u principu sve vrlo jednostavno i strasno odlučno. Od svoje treće godine sam znala da sam arhitekt I da je to moj poziv. Oduvijek opsjednuta  egipatskom i rimskom arhitekturom, savršenstvom Japana i krivuljama. “SKY IS THE LIMIT.” _ Granice ne postoje. Barem ne u mom svemiru. Veliki sam sanjar.  Od malena, opsjednuta arhitekturom i glazbom. Oba su moja profesionalna zanimanja. Nikad nisam odvajala jedno od drugog. Nisam ni mogla. To sam ja. To je moja srž, sve ono što istinski jesam. Jednom riječju umjetnik.  Umjetnost je dio svijesti koji se otrgnuo. Biti umjetnik nije zanimanje. To je glas koji osjećate, koji vas tjera. To je ono što ne birate , to je nešto što bira vas. Taj glas morate slijediti, iako ponekad imam osjećaj da je poput bolesti protiv koje ne možete, koja je u vama samima. Umjetnost te čini robom sudbe, prilike, a od vas može  stvoriti i kralja i očajnika. Mandolina i arhitektura su odabrale mene, bio je to sudbonosni klik. Kada se arhitektura i glazba spoje, tada nastaje sva ljubav svemira. Arhitektura je glazba uhvaćena u prostoru. 

Kako ste se odlučili baviti arhitekturom, šta je utjecalo na tu odluku?

Kao vlasnica arhitektonskog biroa, radim puno i uživam u svom poslu. I u glazbu i arhitekturu nastojim unijeti dio svoje osobnosti i smjelosti. Mijenjam već aktualni i prilično ziheraski ukus investitora i ohrabriti ih na nešto drugačije, nešto izvan okvira. Mnogi me pitaju je li moguće usklađivati glazbu i arhitekturu, vjerojatno zato što živimo na prostorima gdje je prakticiranje raznih vrsta umjetnosti kod jednog umjetnika _ rijetkost. Arhitektura je neodoljiv dio moje kreativnosti, posao u kojem uživam i ozbiljno pristupam. I u arhitekturi i u glazbi važno je ne stati, treba stalno istraživati te vjerovati u svoju priču _ i uspjeh je već postignut. Osim toga, vrag mi ne da mira. Ne mogu stajati na jednom mjestu i raditi samo jedan posao.  Velika sam ljubiteljica tetovaža. Prvu sam napravila kao brucošica Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, davne 2004. godine, a zadnju prošle godine. Nakon devete tetovaže sam prestala brojati jer su se počele spajati u jednu cjelinu. Svaka od njih ima neko osobno značenje. Sve su moje, rukom nacrtane Ii dizajnirane, a ako bih baš morala izdvojiti najdražu, neka to bude zmaj na leđima. U planus u i nove tetovaže jer kada jednom kreneš, više nikada ne staješ. A nije li tako u svemu što vam je životna strast?

Djelo nije samo skup poteza Ili zvukova, ono je sklad forme koja odražava određenu ideju, prikaz nečeg što je umjetnik uspio dohvatiti, kanalizirati u svom stvaralačkom procesu.  Sve vidim u najljepšim bojama I oblicima i ne pristajem na kompromise. Ne stvaram “obične” građevine, ne vidim poantu u njima. Zar je čovjekov život “običan”? Zašto nas, ta već teška i veličanstvena jedinstvenost života ne void ka boljem i tjera na ljepše? Arhitektura je ogledalo duše. Ostavlja trag energije koja čini nas same. Traži i daje mir i spokoj u kutiji punom mogućnosti i mašte. Veliki sam perfekcionist i s vremenom sam sve više zahtjevna. Svo moje kreiranje pokreće priroda, sve te beskrajne oblike koje vidim oko sebe. Priroda je jedinstvena i nepresušena inspiracija, otkrivanje njene beskonačnosti. Treba samo malo bolje gledati, slušati, čitati između redaka. Bitno je pomicati granice, stalno istraživati, tražiti neki drukčiji pristup, dodavati osobni štih, i nikada se ne zadovoljiti postignutim. Sve je u glavi i ruci. Kroz svaki svoj projekt pomičem sebe naprijed, i da svaki put koliko god da je moguće uđem u novu unikatnost. Svaka moja krivulja ima bit. Nije samo obično crtanje pomahnitalih linija. Sve počiva u miru i skladu. Sav taj stil je samo izašao iz mene, kao da je oduvijek bio tu, spreman na svoj let. Izdigla sam se do jednostavnosti. Mijenjanjam nas samih, mijenjamo svijet oko sebe. Ne ističem niti jedan projekt posebno. Svaki ima svoju dubinu. U svakom od njih treba znati obnoviti izvor sebe, sačuvati i potpiriti novu strast. Ne smije biti dosade, gubitka svježine i sjaja. Penjanje u visine nije ništa drugo nego spuštanje do najdubljeg dna vlastitog bića. I tu je konačna istina. 

Ne postoje slučajnosti ni koicidencija. Mi svaki dan hodamo prema mjestima i ljudima koji nas čekaju. Oduvijek arhitekti vjeruju da ne samo da oni sjede s desne strane Bogu, već da ako Bog ikada ustane, oni preuzimaju stolicu.  Samo zato što te nitko ne razumije, ne znači da je to što radiš pogrešno. Ja sam žena koja gori u vlastitom plamenu. 

Šta/ko Vam je najveća inspiracija?

MOJA INSPIRACIJA: Još kao studenticu privlačila su me velika imena moderne arhitekture, ponajviše jedna i jedina _ ZAHA HADID. Prekrasna jaka žena, snažna arhitektonska ličnost. 

ZA ČITAOCE

Svatko nosi neko blago, nešto čemu je odan, nešto što drži u svojim rukama, što natkriljuje i prekoračuje okvire vremena i kraja. Sve što hrani našu dušu, širi naša krila i navodno nas na let, nije pogrešno. Pustimo zakone postavljene ni od čeg. Zakon je samo razum lišen strasti. Ako hoćete nešto napraviti, idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite.